Razdoblje tuge - i nade

Za sljedbenike Martina Luthera, Veliki petak - dan patnje i smrti Spasitelja je dugo bio najvažniji dan u godini. Katolicima se činio važniji dan njegovog uskrsnuća i dugo je potrajalo dok teolozi nisu došli do kompromisa: sva tri dana su važna i nezamisliva jedan bez drugog, uključujući i subotu između njih koja je, kao "dan u kojem je Bog bio mrtav", također dugo pobuđivala maštu.

Teolog Ulrich Lücke objašnjava smisao ovog kompromisa: "Ako se slavi samo Veliki petak, onda se obilježava jedan smrtno žalostan događaj i to je, da tako kažemo, oproštaj od jednog gubitnika. Zato se mora istovremeno misliti i na Uskrs, jer inače se niti Veliki petak nije ispravno razumio. Ovaj teolog podsjeća kako se tu moramo sjetiti i Božića koji čini čitav misterij inkarnacije: "Što počinje Božićem, Bog kao čovjek među ljudima, završava Velikim petkom i krajem boravka Božjeg kod ljudi. Sve to spada zajedno."

Drama koja se odvijala u Velikom tjednu je već nebrojeno puta prepričana - ali još uvijek se čini svježom i zanimljivom. Na Veliki četvrtak je Isus uz svoje učenike proveo uz posljednju večeru i posljednja upozorenja. Ubrzo nakon toga je uslijedila izdaja i uhićenje.

Priča o ljubavi, izdaji i smrti

Na Veliki petak je morao pretrpjeti dva procesa - jedan pred židovskim vodstvom koje je htjelo odstraniti Isusa iz teoloških razloga i jedan pred rimskim vlastodršcima. "Sve je bilo odigrano uz mnogo trikova", objašnjava teolog. Židovi tada nisu bili vladari u svojoj zemlji, nego rimska sila: "Oni su odredili kako samo oni mogu osuditi nekoga na smrt i provesti tu kaznu. Rimljanima je zapravo bilo svejedno, da li netko objavljuje da je sin Božji. Jedino što ih je zanimalo je bio mir u zemlji."

Zato su židovski vjerski čelnici optužili Isusa kao nekoga tko želi biti kralj, kao vođu i pobunjenika. "Zato je namjesnik Pilat s njim proveo kratki postupak. Prema svemu što znamo o tom procesu, protiv njega nije našao mnogo dokaza, ali ga je ipak, na pritisak gomile, osudio na smrt." I to na smrt na križu, jednim od najokrutnijih načina pogubljivanja u Antici, jer je često patnja osuđenika trajala danima.

Samo malobrojni koji su bili prisutni raspeću Isusa su slutili kako tamo umire netko osobit. "Teološke definicije kako je Isus, po svom biću bio i pravi Bog i istovremeno pravi čovjek su pojmovi koji su u teologiji i filozofiji razvijeni mnogo kasnije", objašnjava profesor za sistematsku teologiju sveučilišta u Aachenu.

Ipak, u Novom zavjetu piše i kako se, u trenutku smrti Isusa, zamračilo sunce, zatresla se zemlja i da su se dogodile druge neobjašnjive pojave. Za ovog njemačkog teologa je i to poruka vjernicima: "Isus je proživio do posljednje konzekvence svoje postojanje kao čovjek, sve do okrutne smrti. To je misao utjelovljenja da je Bog, od početka do kraja, bio čovjekom. Kakav bi to oblik solidarnosti sa ljudskom konačnošću, slabošću i nedostacima bio kad bi, na neki način, već prije smrti jednostavno nestao? Iza njega je tako ostala malena, potresena, uplašena i žalosna skupina njegovih sljedbenika kojima se činilo da je to kraj svih njihovih nada i snova."

Nitko nije vjerovao

Ono što mi danas nazivamo Uskrsom je za Isusove sljedbenike bio dan iznenađenja. Jutra trećeg dana nakon raspeća je grob, u koji je položen Isus, prazan. Svjedoci govore o njegovom uskrsnuću od mrtvih: "I to takvi svjedoci koji uopće nisu mislili da on može ustati od mrtvih", dodaje Lücke. Tako je Marija iz Magdale, koja je prva našla prazan grob, uplašeno pomislila kako je netko ukrao tijelo. "Ona je čak bila slijepa od svojih suza, tako da nije niti prepoznala Isusa kada ga je srela. Tek kad joj se obratio, vidjela je tko je pred njom. Svjedoci nisu došli uz hvalospjeve na groblje jer su znali da će Isus sada stajati kao pobjednik nad smrću." Tek u susretu sa onim koji je ustao od mrtvih je prve kršćane uvjerio da on doista živi.

Za kršćane je Veliki petak i Uskrs povezan sa nadom - i sa novim pogledom na naš život. I najveće patnje i užasi kojeg mora pretrpjeti neki čovjek i čovječanstvo uopće, suočeni su sa kršćanskom nadom u uskrsnuće. "On poručuje kako ovaj život, kojeg mi poznajemo u njegovoj ograničenosti i materijalnosti, nije ono posljednje. Otvara novi horizont i čini ljude sposobnim stajati nad grobom i ne gledati samo u dubinu zemlje gdje se smješta lijes. Nego nam nudi pogled preko groba na novi horizont života."