Reforma obrazovanja u Njemackoj
19. prosinca 2003Oglas
U informatickom drustvu koje se sve vise globalizira - a to je proces koji je neizbjezan i zahvaca sve vise zemalja svijeta - obrazovanje ima presudnu ulogu u razvoju svake zemlje. Zbog toga je pitanje obrazovanja tema koja nikad ne gubi na aktualnosti. U Njemackoj su rezultati Pisa studije izazvali pravi sok jer je usporedba stupnja obrazovanja medju ucenicima pokazala da ucenici u njemackim skolama pokazuju daleko nizi stupanj obrazovanja od svojih vrsnjaka u brojnim drugim zemljama. Od objavljivanja tih rezultata u Njemackoj se nizu kritike na racun raznih organizacija zaduzenih za odgoj i obrazovanje djece i omladine i svi se slazu u tome da sustav obrazovanja treba bitno mijenjati. U Zakladi Friedrich Ebert u Bonnu ovog su tjedna strucnjaci raznih profila vijecali o tome kakve bi trebale biti skole koje pripremaju djecu i mlade za izazozve buducnosti, i kako pretvoriti obrazovanje u proces koji traje cijeli zivot.
Za Njemacku je visoki stupanj obrazovanja osobito vazan izvor bogatstva, buduci da je Njemacka zemlja koja ne raspolaze dovoljnim kolicinama sirovina i uglavnom je upucena na izvoz. Jedino dobro obrazovani gradjani mogu doprinijeti tome da se njemacko gospodarstvo uspije probiti u medjunarodnoj konkurenciji. Drzavni tajnik Wolf Michael Catenhusen istice kako je sustav obrazovanja neophodno reformirati i internacionalizirati: "U usporedbi s drugim zemljama, mi stojimo prilicno lose. Ako pogledamo sto se drugdje zbiva, mozemo vidjeti da su skole koje nude cjelodnevnu obuku primjerenije. Prije svega zbog toga sto se u njima odvija proces socijalnog odabira unutar obrazovnog sustava. Uvodjenje cjelodnevnih skola ne znaci naprosto poludnevne skole pretvoriti u skole s cjelodnevnim obrazovnim programom, vec se treba razraditi novi pedagoski koncept, koji koristi sve prednosti cjelodnevnog boravka u skoli. Treba vise podrzavati ucenje u sklopu razlicitih projekata, razvijati socijalne sposobnosti i jace se otvoriti prema svemu onome sto se odvija u skoli i oko skole."
Na primjerima drugih zemalja moze se vidjeti kako bi to konkretno moglo izgledati. Pri tome Catenhusen navodi primjer Sjedinjenih Americkih Drzava u kojima je uobicajeno da se poducava predmete kao sto su sport i kultura kao radnu skupinu ili kao pojedinacne nastavne predmete.
Profesor Birger Priddat sa Sveucilista u Wittenu ostro kritizira njemacki obrazovni sustav, u kojem se i suvise cesto prenose samo neka apstraktna znanja koja imaju malo dodirnih tocaka sa svakodnevnicom. "Najjednostavniji je put da ucenici ne uce tako da im nastavnik prica nesto sto je potpuno apstraktno - i to apstraktno na krivi nacin - nesto sto oni ionako ne mogu razumjeti,vec da se predmet o kojem trebaju nesto nauciti stavi u srediste pozornosti. I to konkretan problem kojeg treba rijesti. Pri tome se ucenike potice da sami tragaju za rjesenjima, da sami razmisle koje bi rjesenje bilo najbolje."
To je upravo najveci nedostatak u njemackim skolama, naime -da se od ucenika najcesce ocekuje da oni jednostavno "nabiflaju" nastavnu gradju, istice Priddat:
"To znaci - otvorite stranu 102 i procitajte sto tamo pise, i tako dalje. U skolama, kao ni na Saveucilsiitma, nije zastupljeno ucenje u okviru projekata. Mislim da nasi nastavnici, kao ni profesori - jer profesori uopce nemaju pedagosku izobrazbu - nisu spremni da samo ucenje prikazu kao zanimljiv i privlacan intelektualni proces."
Da bi se postigla takva razina nastave potrebno je prije svega promijeniti nacin obrazovanja samih nastavnika, a u skole uvesti vise duha eksperimentiranja, istice profesor Priddat: "Pa cak ako bi to dovelo u opasnost da se ne provede nastavni plan u slucajevima kada je problem, osnosno tema kojoj su se ucenici posvetili toliko zanimljiva, da se radije ucilo kako se treba uciti, nego sam predmet ucenja. A tako nesto trebalo bi biti moguce i u Njemackoj."
No ne treba mijenjati samo skole osnovne i srednje. Cilj je ucenje shvatiti kao proces koji se odvija tijekom cijelog zivota. Treba obrazovati i ljude koji su vec dulje vremena u radnom odnosu, i unositi vise privatne inicijative u osobnom obrazovanju - to su zahtjevi koji se isticu kad je rijec o reformi obrazovanja. Profesor Priddat smatra da bi Nijemci trebali vise sami ulagati u svoje obrazovanje, umjesto da novac trose na skupe automobile, moderan namjestaj ili na skupa putovanja u inozemstvo. U obrazovanje bi takdojer trebali uloziti i malo vise slobodnog vremena. Za one koji su studirali, polaganje diplomskog ispita ne znaci da je njihov studij zavrsen: "Sveucilista bi trebala biti mjesta koja nas prate cijeli zivot, mozda cak i do 65. ili 67. godine zivota, ukoliko cemo toliko dugo morati biti u radnom odonosu. Sto to znaci? Upisani studij bi mozda na pocetku trebao nesto krace trajati, no kasnije tijekom zivota, svatko bi trebao imati mogucnost upisivati dodatne predmete, koje sam izabere. "
Mnogi kriticari isticu da ni najbolje obrazovanje nista ne pomaze ako se obrazovane kadrove ne moze adekvatno zaposliti. No oni koji se zalazu za reformu njemackog skolstva opovrgavaju taj argument. Drzavni tajnik Catehusen napominje: "Kod nas je jos uvijek vrlo malen broj akademsnki obrazovanih gradjana koji su nezaposleni. Nas glavni problem su oni koji koji nemaju nikakvu zavrsenu skolsku spremu. Gotovo 60 posto nezaposlenih mladjih od 25 godina su mladi bez ikakve zavrsene skole. U svakom slucaju, za uspjesan zivot i te kako se isplati potruditi se i zavrsiti odgovarajuce skole."
Za Njemacku je visoki stupanj obrazovanja osobito vazan izvor bogatstva, buduci da je Njemacka zemlja koja ne raspolaze dovoljnim kolicinama sirovina i uglavnom je upucena na izvoz. Jedino dobro obrazovani gradjani mogu doprinijeti tome da se njemacko gospodarstvo uspije probiti u medjunarodnoj konkurenciji. Drzavni tajnik Wolf Michael Catenhusen istice kako je sustav obrazovanja neophodno reformirati i internacionalizirati: "U usporedbi s drugim zemljama, mi stojimo prilicno lose. Ako pogledamo sto se drugdje zbiva, mozemo vidjeti da su skole koje nude cjelodnevnu obuku primjerenije. Prije svega zbog toga sto se u njima odvija proces socijalnog odabira unutar obrazovnog sustava. Uvodjenje cjelodnevnih skola ne znaci naprosto poludnevne skole pretvoriti u skole s cjelodnevnim obrazovnim programom, vec se treba razraditi novi pedagoski koncept, koji koristi sve prednosti cjelodnevnog boravka u skoli. Treba vise podrzavati ucenje u sklopu razlicitih projekata, razvijati socijalne sposobnosti i jace se otvoriti prema svemu onome sto se odvija u skoli i oko skole."
Na primjerima drugih zemalja moze se vidjeti kako bi to konkretno moglo izgledati. Pri tome Catenhusen navodi primjer Sjedinjenih Americkih Drzava u kojima je uobicajeno da se poducava predmete kao sto su sport i kultura kao radnu skupinu ili kao pojedinacne nastavne predmete.
Profesor Birger Priddat sa Sveucilista u Wittenu ostro kritizira njemacki obrazovni sustav, u kojem se i suvise cesto prenose samo neka apstraktna znanja koja imaju malo dodirnih tocaka sa svakodnevnicom. "Najjednostavniji je put da ucenici ne uce tako da im nastavnik prica nesto sto je potpuno apstraktno - i to apstraktno na krivi nacin - nesto sto oni ionako ne mogu razumjeti,vec da se predmet o kojem trebaju nesto nauciti stavi u srediste pozornosti. I to konkretan problem kojeg treba rijesti. Pri tome se ucenike potice da sami tragaju za rjesenjima, da sami razmisle koje bi rjesenje bilo najbolje."
To je upravo najveci nedostatak u njemackim skolama, naime -da se od ucenika najcesce ocekuje da oni jednostavno "nabiflaju" nastavnu gradju, istice Priddat:
"To znaci - otvorite stranu 102 i procitajte sto tamo pise, i tako dalje. U skolama, kao ni na Saveucilsiitma, nije zastupljeno ucenje u okviru projekata. Mislim da nasi nastavnici, kao ni profesori - jer profesori uopce nemaju pedagosku izobrazbu - nisu spremni da samo ucenje prikazu kao zanimljiv i privlacan intelektualni proces."
Da bi se postigla takva razina nastave potrebno je prije svega promijeniti nacin obrazovanja samih nastavnika, a u skole uvesti vise duha eksperimentiranja, istice profesor Priddat: "Pa cak ako bi to dovelo u opasnost da se ne provede nastavni plan u slucajevima kada je problem, osnosno tema kojoj su se ucenici posvetili toliko zanimljiva, da se radije ucilo kako se treba uciti, nego sam predmet ucenja. A tako nesto trebalo bi biti moguce i u Njemackoj."
No ne treba mijenjati samo skole osnovne i srednje. Cilj je ucenje shvatiti kao proces koji se odvija tijekom cijelog zivota. Treba obrazovati i ljude koji su vec dulje vremena u radnom odnosu, i unositi vise privatne inicijative u osobnom obrazovanju - to su zahtjevi koji se isticu kad je rijec o reformi obrazovanja. Profesor Priddat smatra da bi Nijemci trebali vise sami ulagati u svoje obrazovanje, umjesto da novac trose na skupe automobile, moderan namjestaj ili na skupa putovanja u inozemstvo. U obrazovanje bi takdojer trebali uloziti i malo vise slobodnog vremena. Za one koji su studirali, polaganje diplomskog ispita ne znaci da je njihov studij zavrsen: "Sveucilista bi trebala biti mjesta koja nas prate cijeli zivot, mozda cak i do 65. ili 67. godine zivota, ukoliko cemo toliko dugo morati biti u radnom odonosu. Sto to znaci? Upisani studij bi mozda na pocetku trebao nesto krace trajati, no kasnije tijekom zivota, svatko bi trebao imati mogucnost upisivati dodatne predmete, koje sam izabere. "
Mnogi kriticari isticu da ni najbolje obrazovanje nista ne pomaze ako se obrazovane kadrove ne moze adekvatno zaposliti. No oni koji se zalazu za reformu njemackog skolstva opovrgavaju taj argument. Drzavni tajnik Catehusen napominje: "Kod nas je jos uvijek vrlo malen broj akademsnki obrazovanih gradjana koji su nezaposleni. Nas glavni problem su oni koji koji nemaju nikakvu zavrsenu skolsku spremu. Gotovo 60 posto nezaposlenih mladjih od 25 godina su mladi bez ikakve zavrsene skole. U svakom slucaju, za uspjesan zivot i te kako se isplati potruditi se i zavrsiti odgovarajuce skole."
Oglas