Reinhold Messner: sam na Mount Everestu

Kolovoz 1980., usred sezone monsuna, doba u kojem alpinisti u normalnim slučajevima izbjegavaju Mount Everest zbog obilnih oborina. Reinhold Messner je doputovao na Tibet zajedno sa svojom tadašnjom djevojkom Kanađankom Nenom Holguin, kako bi proveli u djelo svoj ambiciozni plan na sjevernoj strani Everesta. Nakon što se Talijan Messner 1978. s Austrijancem Peterom Habelerom popeo na najvišu planinu svijeta – s nepalske južne strane – po prvi put bez boce s kisikom, sada je to isto želio pokušati sam.

Popodne 20. kolovoza 1980., trećeg dana uspona, Messner je stigao do najviše točke na 8.850 metara. Više pužući nego hodajući. „Bio sam tako mrtav umoran kao nikada prije i nikada kasnije", prisjeća se ovaj alpinist u intervjuu za Deutsche Welle četiri desetljeća kasnije. „Na vrhu sam bio tako umoran da sam se samo bacio u snijeg i vegetirao. Na sreću, nakon sat vremena dahtanja – nije bilo duže – imao sam snage ustati i spustiti se dolje."

Kada se Messner dan nakon svog uspješnog osvajanja vrha vratio u bazni logor na 6.400 metara visine, njegova djevojka ga je jedva prepoznala. „Pogledao me sa suzama u očima. Njegovo je lice bilo žuto, usnice ispucane i rastrgane", zapisala je Holguin u svoj dnevnik.

Na rubu snaga

Baš na dan uspona na sam vrh – Messner je svoj šator, naprtnjaču i hranu ostavio na svom posljednjem odmorištu na 8.220 metara visine – vremenske prilike su se promijenile. Spustila se magla i polako je počeo padati snijeg. „Odjednom sam se uplašio da ću izgubiti orijentaciju", kaže Messner. „Da kod spuštanja nisam uspio pronaći svoj trag u svježem snijegu, bio bih izgubljen. Dakle, potrudio sam se ubrzati uspon."

Ali to nije bilo lako. „S jedne strane, bio sam zabrinut zbog moguće opasnosti, a s druge strane tu je bio rijetki zrak koji me je kočio, kočio, kočio", priča 75-godišnji alpinist. Naravno, pri tome ne treba zanemariti i psihičko opterećenje jer je na vrh krenuo sam: „Tu se prije svega radi o nemogućnosti da s nekim podijeliš svoje brige i strahove. To je teško podnijeti jer mi ljudi nismo stvoreni za samoću."

Messnerov solo-uspon na Everest, u sezoni monsuna, bez kisika i na djelomice novoj ruti slavljen je kao miljokaz u osvajanju Himalaje. „Moj solo-uspon na Nangu Parbat (u ljeto 1978., op.ur.) bio je važniji", smatra Messner, „jer je to bio prvi korak te dimenzije, solo osvajanje jednog vrha višeg od 8.000 metara." Everest-solo bio je samo završnica u njegovom razvoju kao alpinista, uvjeren je Messner. Nakon toga je osvojio svih 14 vrhova viših od 8.000 metara. 1986. je bio prvi čovjek kojem je to uspjelo – ni kod jednog uspona nije koristio bocu s kisikom. 

Nitko kao Messner

Do sada je bilo malo sličnih pokušaja solo-uspona poput onog Messnerovog na Mount Everest. Razlog tome je i činjenica da su se okolnosti u posljednjih 40 godina znatno promijenile. Do početka 80-ih godina prošlog stoljeća na Everest su dolazili samo najbolji alpinisti svijeta kako bi istražili nove teške rute. U međuvremenu je toturističko odredište na koje su se ljudi uspeli više od 10.000 puta. Pojedini alpinisti su se također popeli sami na vrh, kaže Messner, ali na normalnoj ruti koja je prilagođena komercijalnim ekspedicijama: „Na pisti je ispred njih 50, a iza 100 ljudi. To nije solo-uspon."

No ove godine je i na Mount Everestu zbog korone sve drugačije. Planina je pusta skoro kao prije 40 godina. Na kinesko-tibetskoj sjevernoj strani smjela se popeti samo jedna jedina kineska ekspedicija, dok je na nepalskoj južnoj strani sve blokirano zbog pandemije. Reinhold Messner ne vjeruje da će tako i ostati. „Šerpe trebaju taj posao jer time zarađuju novac. A vlada dobiva naknadu za izdavanje dozvola za uspon", kaže najpoznatiji alpinist današnjice.

„Pritisak će rasti, kao i zanimanje putničkih agencija. I tako će i ponuda opet biti veća. Bit će veća i udobnost u baznim logorima i na većim visinama. Time je za sve više ljudi moguć uspon na krov svijeta.