Roboti pomažu u razumijevanju čovjeka

Iz otvora kratkog bijelog silikonskog crijeva dolaze čudni tonovi. Otvor u obliku usta povećavaju i smanjuju pričvršćene žice, a vijci reguliraju oblik crijeva i količinu zraka u njemu. Voditelj tog eksperimenta Katsushi Miura objašnjava: „Ta umjetna usta upravo su izgovorila samoglasnike a, i, u, e, o. Mi s tim silikonskim crijevom vježbamo govor isto tako kao što odrasli djetetu pomažu pri učenju prvih riječi.“

U drugom labaratoriju na stolici sjedi lutka-robot ljudske veličine s čudno okrenutim zjenicama. Njezinu sličnost s čovjekom povećava ružičasta silokonska koža na licu, vratu i rukama. Ispružena desna ruka polako se čudno trza centimetar po centimetar vamo-tamo. Znanstvenik Takashi Minato kaže:

„Ona upravo uči kako se maše pri odlasku, pokret koji joj prenosimo putem kompjutera po uzoru na ljudske kretnje. U tijelu lutke su 42 mehanizma, pa zato treba 30 do 60 minuta za izvođenje pokreta mahanja i njegovo memoriranje.“

Isplativa investicija u budućnost

To su scene iz labaratorija za izradu robota na Sveučilištu u Osaki, koje je vodeće u svijetu na području istraživanja robota sličnih čovjeku ili androida. Te mašine već su tako daleko razvijene da mogu trčati, skakati, pasti i opet se dići. Velike investicije iz 70-ih godina sada se počinju isplaćivati. Ono što se u zapadnim zemljama još uvijek smatra igračkama, Japanu već odavno omogućuje prednost na mnogim graničnim područjima znanosti i tehnike. Profesor Minoru Asada navodi dva razloga za razvoj androida:

„Kao prvo, za ljudske robote ne moramo promijeniti našu okolinu, a drugo kod tog se razvoja radi i o tome da se shvati čovjek i pronađe odgovor na pitanje tko smo mi.“

Profesor Asada postao je poznat zbog Robocupa, svjetskog prvenstva u nogometu za androide. Do 2050. godine trebali bi biti proizvedeni roboti koji mogu igrati nogomet isto kao i ljudi. Zanimanje za robote u Japanu je ogromno, kaže profesor Asada:

„Kao prvo, svako japansko dijete odrasta s Astroboyem, likom iz stripova koji koristi robote da bi shvatio život. Drugo, Japanci njeguju shvaćanje po kojem sve stvari imaju dušu, pa tako i roboti. Stanovnici zapadnih zemalja osvajaju prirodu i okolinu, a za Japance su oni dio obitelji.“

Do kućnog robota još dalek put

No, profesor Asada nema iluzija što se tiče tehničkih mogućnosti androida. On uvijek iznova naglašava da su izazovi ogromni, a sposobnosti postojećih robota vrlo ograničene. Oni su tako još uvijek preveliki za male japanske stanove, raspolažu s premalim brojem korisnih funkcija i još uvijek nisu dovoljno ljudski da bi stvarno bili omiljeni. Profesor Asada objašnjava:

„Današnji sustavi za prepoznavanje jezika vrlo su jednostavni. Samo čovjek treba govor za sporazumijevanje. Ako želimo uvesti robote u našu svakodnevicu, onda je sporazumijevanje najvažnija tema.“

Znanstvenici sa Sveučilišta u Osaki pri tome ne rade samo na poboljšanju jezične komunikacije, nego pokušavaju u lice androida prenijeti i ljudsku mimiku. Zato su njihova lica presvučena silikonom sličnim ljudskoj koži koji se pokreće uz pomoć nekoliko desetaka motora. Znanstvenici za te eksperimente koriste vjerne kopije živih ljudi. Tako je najprije nastala kopija kćeri jednog od šefova labaratorija, a sada se radi i na androidu kopiji samog šefa.