Roditelji invalidi još uvijek u borbi za svoja prava

U životu Anke Kurzmann dugo vremena se sve vrtjelo samo oko njezine bolesti. Dane je provodila u bolnicama, s liječnicima i osobama koje su kao i ona sama oboljele od multiple skleroze. Već s oko 20 godina otišla je u prijevremenu mirovinu. Imala je osjećaj da se njezin život nalazi u slijepoj ulici. No, onda se dogodilo nešto što je promjenilo sve. Anke Kurzmann ostala je u drugom stanju i na svijet donijela zdravog dječaka Artura. „Tek sam tada konačno uopće upoznala normalne ljude. Razgovori koje sam vodila se više nisu kretali samo oko toga kako se osjećam već oko mog djeteta“, kaže Kurzmann. Artur kojem je danas 13 godina i njezin mlađi sin Bruno, njezinom su životu dali jedan novi smisao.

Nepremostive poteškoće

Život ove 40-godišnje samohrane majke koja se kretati može samo u invalidskim kolicima pun je svakodnevnih poteškoća. Anke Kurzmann uvijek iznova nailazi na granice; primjerice kada s djecom želi otići liječniku. Ordinacija se nalazi na prvom katu zgrade koja nema lifta. „Zdravstveno osiguranje mi je izašlo u susret i preuzelo troškove transporta. Posebno osoblje me tako uvijek nosilo do prvog kata. No, tako je bilo prije. Zbog reformi koje su se kasnije dogodile, izgubila sam pravo na ove dodatke”, kaže Kurzmann. Danas je u takvim situacijama upućena na pomoć prijatelja i rodbine koji umjesto nje s njezinom djecom odlaze liječniku.

Isto tako, još do prije nekoliko godina je imala pravo na takozvanu obiteljsku pomoć. Mladi koji su se nalazili u civilnoj službi redovito su je posjećivali i Artura vodili u školu. Za to se vrijeme ona brinula o mlađem sinu. Kako kaže, u slučaju da je sve željela obaviti sama, morala bi ustajati u dva sata ujutro kako bi sve stigla obaviti na vrijeme.

Pojačati prava roditelja s invaliditetom

Kerstin Blochberger je također majka i osoba s tjelesnim ograničenjima. Ona je 15 godina angažirana u Saveznoj udruzi roditelja s invaliditetom. Cilj ove udruge je jačanje prava ovih roditelja. “Želja nam je da iskustva kroz koja je morala proći moja generacija, drugi više ne moraju ponavljati”, kaže Blochberger.

A takvih neugodnih iskustava bilo je i u životu Anke Kurzmann. I danas se još uvijek ljuti zbog onoga što joj se dogodilo u Uredu za djecu i mlade. Tada je bila u drugom stanju s drugim djetetom i u Uredu je željela predati zahtijev za pomoć nakon poroda. „Žena s kojom sam tamo pričala najozbiljnije mi je predložila da se nakon porođaja podvrgnem sterilizaciji“, kaže Kurzmann. Kurzman je tako osjetila na vlastitoj koži da još uvijek nema volje za integraciju invalidnih roditelja.

Pravo na osnivanje obitelji

„Roditeljima se stalno govori kako su već unaprijed trebali znati da će im biti potrebna pomoć. Žene se pita zašto su uopće zatrudnijele. Riječ o povredi njihovih ljudskih prava. Mnogi su toliko šokirani da više ne žele uopće otići u neki državni ured i tražiti pomoć“, kaže Kerstin Blochbrger i dodaje kako neki odlaze toliko daleko i roditeljima s invaliditetom prijete da ako ne pronađu neko rješenje da će im dijete biti oduzeto, odnosno, da će se za njega morati brinuti neka druga obitelj.

Iako su u Njemačkoj od 2008. godine na snazi ugovori Ujedinjenih naroda vezani za prava i konvencije osoba s tjelesnim i inim ograničenjima i poteškoćama koji ovim osobama jamče prava na osnivanje obitelji, situacija očito još uvijek nije kakva bi trebala biti.

Sterilizacija djece se provodila do 90-tih godina

Kurzmann i Blochberger pripadaju prvoj generaciji roditelja, tjelesnih invalida u Njemačkoj. Desetljećima su ovdje naime djeca i mladi s tjelesnom invalidnošću bili podvrgnuti sterilizaciji. To se promijenilo tek 1992. godine kada je donesen zakon koji je zabranio sterilizaciju djece. “Od tada je broj ovih roditelja naglo porastao. No, država još uvijek nije na nas spremna”, kaže Blochberger.

Naime, prema konvenciji UN-a države su obavezne ovim roditeljima pružiti dovoljno podrške kako bi se oni sami mogli brinuti za svoju djecu. Blochberger i njezine kolege stoga zahtijevaju jasne zakonske promjene koje bi osobama s tjelesnim oštećenjima pomogle da lakše dođu do pomoći. “Primjerice, u zakonu bi trebalo stajati da ovi roditelji imaju pravo na pomoć kako bi službenici u državnim uredima mogli uopće pomoći i pružiti im podršku”, kaže Kerstin Blochberger.

Više kvalitete života

Anke Kurzmann svoju svakodnevicu sređuje sama. Ponekad je nesigurna jer ne zna do koje mjere može ili smije od svoje djece tražiti ili očekivati pomoć. “Ne želim da steknu osjećaj da sam ovisna o njihovoj pomoći ili da mi je ona prijeko potrebna. Najvažnije u životu svakog djeteta je pravo na djetinjstvo“, kaže ona i dodaje da je njezina najveća želja da njezina djeca odrastaju na jednak način kao i djeca sasvim zdravih roditelja.

U tom smislu, ona sada namjerava podnijeti zahtijev za pomoć roditeljima od strane države. „Čula sam da su šanse da dobijem pomoć u gradu u kojem ja živim u posljednje vrijeme puno veće. Kada bi uspjela u tome to bi ujedno značilo i povećanje kvalitete života mojih sinova“, zaključuje Anke Kurzmann.