Romi iz Srbije hoće u Njemačku

Magični pečat u putovnici kaže abgeschoben – prisilno vraćen. Udarila ga je njemačka Savezna policija, direkcija na frankfurtskom aerodromu, ispod je kemijskom olovkom naškraban potpis službenika i datum 15. listopada prošle godine. Od trenutka kada je taj pečat prekrio dvoglavog orla s krunom u putovnici Saše Simića, ovaj čovjek je čvrsto riješio: čim istekne zabrana ulaska od godinu dana, eto njega opet u Njemačkoj, sa suprugom, sinom i kćerkom. „Mislim da nemam šanse, ali moram pokušati. Očekujem da ću biti makar jedno vrijeme ovdje. Prvi put smo ostali 13 mjeseci. Sada mislim da će biti kraće, ali pokušavam naći nekog odvjetnika, možda on može nešto postići, da ostanemo duže. Kad sam prošao granice i sve pečate, valjda će mi se nasmiješiti sreća."

Odlazak „na azil", druga epizoda

Scenografija bi teško mogla više odudarati od one u kojoj smo se prvi put sreli. Bilo je to prije godinu dana u romskom naselju u Mladenovcu: blatnjave ulice, tu i tamo kičaste kuće građene od deviza iz zlatnog gastarbajterskog doba, lavež pasa. Sašu Simića tamo zovu Tesla jer je dugo znao popraviti svaki televizor – dok ga nisu stigli srčani problemi i distrofija. Sada se srećemo u Düsseldorfu, milijunskoj metropoli, negdje između željezničkog kolodvora i čuvene Kraljevske aleje, dok se mase ljudi kreću pločnikom za nekim svojim poslom. Sipi kiša. „Svaki dan i noć sam razmišljao što ću sutra, time sam psihički opterećen. Danas nešto jedeš, pa razmišljaš čime ćeš sutra prehraniti obitelj", kaže Simić. „U Njemačkoj je bilo bolje. Ovdje nisam bio Ciganin nego Srbin, ljudi nisu uopće razmišljali na taj način."

Düsseldorf se sam odabrao. Ne samo zato što obitelj ovdje ima rođake, nego i jer je Rayan Air uveo liniju između dvije zračne luke: one u Nišu i one u Weezeu, na samoj nizozemskoj granici. Dvadeset eura po osobi za kartu, toliko je Simić uspio prikupiti. „Posudio sam od ujaka iz Beča." Trebalo je pedeset eura po članu obitelji dnevno da bi ga pustili u Njemačku kao turista. Graničnoj policiji na niškom aerodromu je rekao da ide kod tetke, ostaje tri dana, a onda ide rodbini u Austriju. „Slagao sam ih. Morao sam." Malo su zagledali onaj pečat i papire iz prve njemačke odiseje, a onda su ga pustili.

Kada priča kako mu je prošla godina u Srbiji, Simić djeluje kao da jedva cijedi riječi kroz brkove, ali nabraja sistematično, citira zakone, pamti imena i datume. Ima 46 godina, ali ne može raditi, jer je proglašen nesposobnim. Ne može dobiti invalidsku mirovinu jer tvrde da nije skupio dovoljno radnog staža. Ne može dobiti socijalnu pomoć jer su birokrati smislili da ima „višak stambenog prostora" koji treba iznajmiti ili prodati. „Višak" su dva kata kuće u potpunom kršu i lomu, kroničnoj sivoj gradnji. Za struju duguje 800.000 dinara. Prijetili su mu pljenidbom, ali nikako ne dolaze. „Plašim se jer iako sad nisam kod kuće, imaju pravo provaliti i uz svjedoke zapisati što su odnijeli." Što bi mogli uzeti? „Nemam pojma."

Njegov 18-godišnji sin Aleksandar viši je za glavu od oca. Trogodišnju srednju školu je prekinuo kada je obitelj prošli put otišla u Njemačku, smjer je u međuvremenu ukinut i nema novca da ga završava izvanredno. „Ja sam skupljao boce, molio sam susjeda da me navečer poveze pa da pokupimo plastične boce. Kad skupim malo veću količinu, dobijemo neke sitne novce pa smo imali za kruh i neku salamu", kaže i dodaje, kao da se srami: „Znam da nije sve u novcu, glupo je tako razmišljati. Ali svi su mi se smijali, govorili: Ciganšturo, bježi, smrdiš. Bude mi glupo da se pojavljujem. Imao sam nekoliko prijatelja, ali su se i oni povukli od mene kada su vidjeli da mi se svi smiju. Jednom je grupa zaustavila auto na ulici, divljali su i vikali da će me polomiti. Vidio sam da su budale pa sam trčao glavom bez obzira. Hvala Bogu, pobjegao sam im. Zato vrijeme provodim kod kuće, uvečer tražim te boce i to je sve."

Nikakve šanse

Službenici njemačkog Saveznog ureda za migracije i izbjeglice svakog dana čuju tisuće teških priča. Ovi došljaci s Balkana na njih već duže vrijeme ne ostavljaju poseban dojam. Za njih će Simići biti još jedan broj u rubrici Folgeanträge – ponovljeni zahtjevi. Od siječnja do rujna ove godine je azil u Njemačkoj zatražilo 8.044 državljana Srbije – od toga je čak 2.757 već u prošlosti tražilo azil. U tom razdoblju donijeta je ukupno 20.821 odluka o zahtjevima državljana Srbije – zaštitu u Njemačkoj dobilo je svega 0,2 posto, piše u odgovoru Saveznog ureda za migracije i izbjeglice na upit DW-a. Doduše, statistika ne bilježi odvojeno koliko uspjeha imaju oni koji su već ranije odbijeni, pa sada dolaze po drugi, treći ili četvrti put.

Ipak, može se pretpostaviti da povratnici imaju još manje šanse od debitanata. Jer zakon predviđa da se o ponovljenom zahtjevu ne mora ni odlučivati osim ako nije „došlo do značajne promjene uvjeta u zemlji porijekla" ili tražitelj azila nema nove „dokaze" da mu po povratku u zemlju porijekla prijeti progon. „Više se ne može pozivati na iskaz koji je netko dao kada je prvi put tražio azil, to se ne računa. Moraju se iznijeti i dokazati novi supstancijalni razlozi", kaže Klaus Ulrich Prels iz kelnskog Savjetovališta za izbjeglice, koji pomaže tražiteljima azila. „To je veliki problem, posebno kada govorimo o Srbiji koja je proglašena zemljom sigurnog porijekla", navodi on za DW.

Status takozvane „zemlje sigurnog porijekla", koji Srbija ima od ljeta 2014. znači da se zahtjevi za azil državljana tih zemalja od početka smatraju neosnovanima. Od podnošenja zahtjeva do (negativne) odluke u teoriji bi trebalo proteći samo 48 sati. Doduše, i dalje treba tjednima ili mjesecima čekati na termin za saslušanje, a poslije odbijanja se deportacije također ne provode odmah. Od pooštrenja zakona prošle godine – velikog aduta vladajućih demokršćana kako bi se „prave" izbjeglice odvojile od „lažnih" – tražitelji azila s Balkana borave još samo u takozvanim dolaznim centrima, a ne po izbjegličkim domovima u unutrašnjosti pokrajina. Skraćena su financijska davanja, pa tako, dok čekaju na odluku o azilu, došljaci s Balkana mahom dobivaju stvari i hranu i tek simboličan džeparac. O moralnim dimenzijama takvih zakona može se raspravljati, ali nema sumnje da su političari postigli ono što su htjeli: o tome svjedoči svega osam tisuća zahtjeva za azil do rujna ove godine, u usporedbi s 2014. i 2015. godinom kada je dolazilo po 27.000 ljudi.

„Pravna država van snage"

Naravno, protiv odluke o odbijanju zahtjeva može se podnijeti tužba – ali, kako objašnjava Prels, kvaka je u tome što tužba ne odlaže prisilni povratak. „Pravna država je zapravo stavljena van snage kada se radi o ljudima iz zemalja sigurnog porijekla. Pravni put, zajamčen njemačkim Ustavom, praktično ne važi za ove ljude. U teoriji možete podnijeti tužbu, ali u pravilu sud ne odobrava odlaganje deportacije dok se o tužbi ne odluči. Osim toga je ljudima iz sigurnih zemalja zabranjena integracija: ostaju u prihvatnim centrima do deportacije, ne samo da im je zabranjeno raditi, već je i djeci zabranjeno ići u školu." Stoga Savjetovališta za izbjeglice kritiziraju njemačke vlasti: „To je dramatično za ljude, posebno za manjine iz bivše Jugoslavije, za one koji mogu vjerodostojno svjedočiti o učestaloj diskriminaciji i izopćavanju iz socijalnih sustava u domovinama, iz škola i s tržišta rada."

Prels je tijekom 2014. još gajio nade da bi moglo biti drugačije. Bila je to godina kada je nekoliko upravnih sudova poništilo odluke Ureda za migracije u slučajevima srpskih državljana. Naime, ti su sudovi smatrali da Njemačka ne smije deportirati ljude u zemlju koja u Kaznenom zakonu ima famozni članak 350a, donijet 2012., u kojem stoji: „Tko u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu korist, vrši ili organizira transport, prebacivanje, prihvat, smještaj, skrivanje ili na drugi način omogućava da državljanin Srbije lažnim prikazivanjem ugroženosti njegovih ljudskih prava i sloboda, u stranoj državi zatraži azil, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine." Ta je formulacija, smatrali su suci, preširoka, i može se primjeni i na same tražitelje azila. „Takvo pravno viđenje se apsolutno nije etabliralo u praksi i takvih odluka nije bilo u posljednje vrijeme", dodaje sa žaljenjem Prels.

„Ako nas opet najure…"

Saša Simić nije imao problema sa zakonom kada je prvi put vraćen iz Njemačke. „Ali imao sam sastanak s predsjednikom općine Mladenovac gdje sam htio vidjeti od čega ću živjeti. Rekao je: Budi miran da te ne otjeram u zatvor. Taj su zakon i uveli da bi zaplašili Cigane da ne idu na azil, da Europa ne bi Srbiji ukinula bezvizni režim." Ispraćen i dočekan pričama političara o tome da je „lažni azilant" ili izjavom srpskog premijera Vučića da su Romi „tradicionalno siromašni", Simić je jednom išao pred Vladu Srbije „da priča s premijerom". Odmah iz unutrašnjeg džepa vadi i dokaz, fotografiju pred Nemanjinom 11. „Neka oni kažu što hoće. Grozno mi je kada čujem da sam lažni azilant. Ja u Srbiji nemam prava koja su zajamčena Ustavom. Prijavljeni smo kao povratnici s azila, u programu readmisije. Ničim nam nisu pomogli."

Njegov sin tvrdi da je cijela obitelj bila za novi pokušaj u Njemačkoj. „Shvaćam da su šanse jako male. Smatram da ih možemo malo popraviti ako budemo imali dobru integraciju. Tražit ću od Ureda za strance da mi odobri da radim, makar i za euro po satu, samo da vide da se trudim. Samo da se ne vratimo sada u Srbiju! Zima je, nemamo ogrjev, ništa. Tamo sam sve probao. Tražio sam posao, išao i tamo gdje nitko ne bi radio, na otpad, svuda gdje primaju bez srednje škole. Kad vide boju kože, samo se okrenu. Ovdje se osjećam bolje, pun sam samopouzdanja, hodam nasmijan… znam da i ovdje ima diskriminacije, ali ja je nijednom nisam doživio", kaže ovaj mladić.

Otac obitelji uzda se pomalo i u svoj ožiljak na grudima, uspomenu na dramatičnu operaciju srca koju je prošao u Njemačkoj – izbačen je samo dva mjeseca poslije tog zahvata. Time ga je njemačka država pomalo razočarala, ali od Srbije mu je, kaže, daleko bolja. „Tamo nisam uopće imao liječenje. Kada mi je bilo loše, otišao sam u Hitnu pomoć i tamo su mi uradili samo EKG. Da idem po privatnim ordinacijama po Beogradu nemam para." Ukoliko njemačka birokracija ne bude baš brza, ukoliko se Simići makar nekoliko mjeseci zadrže, možda će kući ponijeti nešto novca. Možda će u putovnici ponijeti i trajnu zabranu ulaska u Njemačku. „Bio sam toga svjestan kada sam krenuo. Došao sam da mi pomognu ili ne. Ako nas opet najure, ovdje nemam više što tražiti. Što ću poslije? Ne znam. O tome tek moram razmisliti."