Ruski dezerteri: u rat - ili na robiju

Kapuljača skriva lice, neupadljiva odjeća. On se boji da ga ne otkriju. Taj osjećaj prati ovog Rusa već nekoliko mjeseci, otkako živi u glavnom gradu Gruzije Tbilisiju. Ne želi nam odati svoje pravo ime, pa se predstavlja kao Nikita. Do prošle veljače je ovaj mladi Rus studirao u Moskvi. Kaže da je njegovo školovanje plaćalo Ministarstvo obrane, osigurali su mu i mjesto u studentskom domu. Obvezao se da će poslije završenog studija tri godine raditi u vojsci. „Ugovor sam tada potpisao iz gluposti. Mnoge stvari mi nisu bile jasne. Mislio sam – dobro, protratit ću tri godine u vojsci, ali ću zato osigurati moje studiranje."

Kada je dobio poziv za vojsku, Nikita je dao otkaz u vojnoj službi, ali to nije prihvaćeno. Vojska mu je ponudila kompromis. „Premjestili su me na dužnost u zapovjedništvu, da administrativno pomažem zapovjednicima. Ali u rujnu su me premjestili u novu službu u kojoj radim s vojnom tehnikom i gdje se u slučaju neprijateljskog napada moram boriti."

Nikita je shvatio da ga svakog trenutka mogu premjestiti u Ukrajinu. Odlučio je napustiti Rusiju. Pobjegao je u Gruziju. "Nisam htio u rat. Bijeg je bio moja jedina šansa." Njemu je bilo jasno što riskira: „Cijelog života ću se skrivati od Rusije, nikada se više ne mogu vratiti. Ne bojim se smrti ili zatvora. Ali neću ubijati ljude."

Tisuće optuženih za dezerterstvo pred sudovima

Nikita nije jedini. Organizacije za zaštitu ljudskih prava ukazuju na tisuće sudskih postupaka zbog navodnog dezertiranja. Zapravo je broj dezertera još veći, smatra Grigorij Sverdlin iz nevladine organizacije Idite Lesom. U slobodnom prijevodu ime organizacije bi glasilo „Hvatajte maglu". Ta organizacija pomaže bjeguncima da napuste zemlju.

Sverdlin kaže da se jedni boje mobilizacije, a drugi su već bili na bojištu i više ne žele nazad. „Dobivamo puno izvještaja o kaosu koji vlada na bojištu. Ponekad nitko ne zna gdje su zapovjednici. Jedni pričaju da su ih jednostavno ostavili usred polja, potpuno prepuštene same sebi, bez zapovjedništva. Kažu da novajlijama nitko ne prenosi znanja, obuka se sastoji samo od toga da se jedan jedini put puca iz mašinke."

Prošle jeseni, kada je počela mobilizacija, brojni regruti su na društvenim mrežama postavili video zapise o lošem stanju u logorima za obuku i na bojištu. Igor Sandžijev, 46-godišnji građevinski radnik, o tome govori pod punim imenom i prezimenom. Ovaj Rus danas živi na zapadu Kazahstana.

„Lutrija zvana rat"

Vojska ga je pozvala prošle jeseni da bi navodno aktualizirala osobne podatke. Samo što je ušao u ured vojne uprave, dali su mu rješenje da iste večeri pođe na poligon za obuku, a poslije nekoliko tjedana – u rat. Igor se osjećao kao da je upao u klopku. Odlučio je pobjeći: „Za mene je ulog bio – sve ili ništa. Ili ću na višegodišnju robiju kao dezerter ili ću umrijeti negdje u Ukrajini. Radije ću u zatvor. Neću preuzeti rizik, neću igrati tu lutriju zvanu rat, koju organizira predsjednik Putin." On dodaje da je to smrtonosna igra. Prema medijskim izvještajima u ratu je već poginulo na desetke tisuća Rusa. Radi se o nepotvrđenim podacima.

Mnogi koji su dobili poziv za mobilizaciju imaju djecu. No puno njih se javilo dobrovoljno jer su računali na dobru zaradu. Igor je također s juga Rusije, iz Republike Kalmikije. “Mogućnosti zarade su kod nas ograničene. Ne isplaćuju plaće. Rat je za mnoge jedina mogućnost zarade. Jednome kćerka uskoro počinje studirati, drugi je stavio kuću pod hipoteku, treći hoće kupiti auto."

Za Igora je Kazahstan već drugo utočište. Najprije je pobjegao u Bjelorusiju, ali ga je tamošnja policija vratila na ruski poligon za obuku kod Volgograda. Pobjegao je još jednom, ovaj put u Kazahstan, u grad Uralsk. Postavio je zahtjev za dodjelu političkog azila, ali je odbijen. Sud je naveo da njegov slučaj ne ispunjava uvjete za dobivanje statusa izbjeglice. Osim toga, osuđen je na uvjetnu kaznu zatvora od šest mjeseci zbog ilegalnog prelaska granice. Igor se žalio, žalba je odbijena. Sada mu prijeti deportacija u Rusiju.

„Čekaju me rat ili robija“

Zamjenik direktora Međunarodnog ureda za ljudska prava u Kazahstanu Denis Živago kaže da Igorov slučaj nije izuzetak. Više od dvadeset Rusa čeka na odluku o zahtjevu za dodjelu azila. „Ti ljudi nisu ilegalno došli preko granice, borave potpuno legalno u Kazahstanu, ali neke traže (u Rusiji, primjedba redakcije), drugima je izrečena zabrana odlaska u inozemstvo. Pokušavaju naći drugi način da se domognu neke treće zemlje."

Igor Sandžijev nema iluzija o svojoj budućnosti. „Čekaju me ili zatvor ili rat u Ukrajini. Upravo državni mediji Rusima objašnjavaju da na bojištu nema dovoljno ljudi i da bi se vojno sposobni muškarci trebali boriti”

I Nikita u Gruziji ima neizvjesnu budućnost. On se u toj zemlji osjeća nesigurno. Kaže da ljudi nisu loši i da se Gruzijci ne odnose loše prema njemu. "Ali ja se ovdje još uvijek bojim ruske države. Ponekad još uvijek imam noćne more u kojima mi moj bivši šef zvoni na vratima i kaže da pođem s njim, da su me našli."

Oba Rusa, i Igor i Nikita, u svakom slučaju žele ostati u inozemstvu, koliko god dugo mogu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu