S fotoaparatom kroz ruševine

Koliko fotografija je danas već napravila, Carla Eglau ni sama više ne zna. Već nekoliko sati se ta strastvena hobi-fotografkinja nalazi u bivšoj tvornici mesnih prerađevina u berlinskoj četvrti Lichtenberg. Tako je stigla i do jednog ureda u koji odavno nije kročila ljudska noga. Iz uredskog poda raste korov, na zidu je mahovina prekrila jedan grafiti. Čitava soba je zarasla.

Sasvim legalno na foto-izletu

Carla Eglau je češće već sa svojim fotoaparatom bila na takozvanim "Lost places" (izgubljenim mjestima) - i to uglavnom ilegalno. Ali ona voli uzbuđenje i povremeno se čak penje preko zahrđalih ograda ili se mukotrpno provlači pored zaraslih vratnica. Danas međutim više ne mora strahovati da će pasti u ruke osiguravateljskoj službi. Danas je rezervirala izlet u "go2know", jednom mladom berlinskom poduzeću koje se specijaliziralo za foto-izlete na tajnovita mjesta. Gdje se ona točno nalaze, saznaje samo onaj tko se i prijavi i prije početka plati između 30 i 40 eura. 

Oko 20 osoba svih starosnih skupina se ove nedjelje poslijepodne okupilo u okrugu nekadašnje tvornice za mesne prerađevine. Opremljeni čvrstom obućom, debelim jaknama, džepnim svjetiljkama i ruksacima iz kojih proviruju stativi, krenuli su u potragu za neobičnim i nesvakidašnjim motivima.

Andreas Böttger, jedan od osnivača poduzeća "go2know", penje se s njima kroz tamno stubište. Još uvijek se u zraku osjeća miris dimljenog mesa. Put kojim se posjetitelji dalje kreću vodi kroz produkcijske sale i uljem zaprljane radionice. Više od 15 godina su kotlovi i peći ohlađeni. Na pojedinim mjestima se još uvijek može pronaći pokoje radničko odijelo. Kao da ih je upravo netko tu ostavio. Kao da je vrijeme stalo.

Bivša klaonica kao filigrani kostur

"Urbani istraživači" - kako se ovi neobični fotografi nazivaju - po cijeloj Njemačkoj tragaju za dobrim motivima, a ljeto je na neki način glavna sezona za njihov hobi. Ruševne zgrade se mogu naći uzduž i poprijeko Njemačke. Na primjer u gradu Halle na rijeci Saale (Halle an der Saale). Marc Mielzarjewicz još jednom baca kontrolni pogled na ulicu. Vozila nema na vidiku, a ni ljudi nigdje toga lipanjskog poslijepodneva u istočnom dijelu Hallea. Brzo prolazi pored poluzarasle portirnice. Odavno tu već ne sjede portiri da bi kontrolirali tko ulazi i izlazi. 

Pogled okolo otkriva gotovo pet hektara veliki teren: bivša gradska klaonica. Desno od portirnice se nalazi velika sala. Sedam metara duga, ona sa svojim lukovima, prolazima i starim željeznim nosačima djeluje gotovo filigrano, ali i poput nekog kostura. Jer, ulaznih vrata više nema, krov je pun rupa, prozori polupani. Samo još vanjski zidovi čvrsto stoje.

Što ostaje kad čovjek ode...

Marc Mielzarjewicz stalno vadi svoj fotoaparat i "okida". U objektivu njegovog fotoaparata se tako nalaze stare brošure koje su godinama bile izložene suncu i kiši, odjeljci u nekadašnjim štalama, drveće koje si je probilo put kroz razbijene prozore i zidove, elegantni zavojci zahrđalih i ogoljelih metalnih lukova. Marc Mielzarjewicz godinama traži i pronalazi takve napuštene objekte i fotografira ih. Njegove crno-bijele fotografije su već napunile četiri knjige: "Lost Places" se zove njegova foto-zbirka, koja dokumentira što ostaje kad čovjek ode.

Pravi "urbani exploreri", skraćeno "urbexeri", ne odaju rado gdje su napravili svoje fotografije. Jer, ničega se više ne plaše nego "kablovskih i metalnih jazavaca". Tako nazivaju one kradljivce, koji na napuštenim mjestima vade bakar iz kablova ili skupljaju stare metale i prodaju ih. Vandalizam je raširen u ruinama. "Urbani istraživači" međutim imaju jedno čvrsto pravilo: samo fotografiraj i ne ostavljaj nikakve tragove osim traga tvojih stopala.

...ostaju fotografije i sjećanja

To je credo kojega se pridržava i Stefan Bär. Nedavno je otkrio jedan napušteni mlin u zabačenom kraju savezne pokrajine Brandenburg, a adresu prosljeđuje samo "urbexerima" od povjerenja. Sa svojim fotoaparatom je i sam došao na "mjesto zločina", gdje mu se pružaju motivi prašnjavih sita na koje upravo pada zraka sunčeve svjetlosti te starih čaša i ostalih strojeva, koji već tko zna koliko godina više nisu korišteni za mljevenje žita. Osim zvuka okidača fotoaparata, šuma vjetra, koji puše kroz krošnje lipa ispred mlina i povremenih koraka na drvenom podu, ništa drugo se ne čuje. Svakog vikenda se ovaj dizajner softvera sa stativom i fotoaparatom upućuje u potragu za napuštenim i ruševnim zgradama.  

Ti objekti su napušteni jer više ne obećavaju profit. Ali zato i jesu opet atraktivni, jer fotografi poput Stefana, Marca i Carle u jednom istraženom svijetu, u kojemu je sve već obilježeno, mogu ponovno otkriti nekoć zaboravljena mjesta. Nekad posluže kao kulisa za foto-sesije, nekad kao lokacija za modne revije, ali su prije svega raj za rastući broj "urbanih istraživača".

Tko jednom iskusi ovaj način otkrivanja skrivenih i zaboravljenih mjesta u gradovima i na periferijama, taj želi još. Tvornice koje više ništa ne proizvode osim hrđe, napušteni sanatoriji ili bivše špijunske postaje koje nikome više ne trebaju - "urbani exploreri" uvijek pronalaze interesantna mjesta za svoj hobi. Većina tih mjesta će jednom nestati, urušiti se. Ono što ostaje su fotografije - i sjećanja.