"Schultze gets the Blues" - festivalski hit u njemačkim kinima

Film njemačkog redatelja Michaela Schorra ostvario je već velike uspjehe na festivalima a imala ga je prilike vidjeti i hrvatska festivalska publika prošle jeseni na 1. Zagreb film festivalu. Ovih se dana ”Schultze gets the Blues” počinje prikazivati u njemačkim, talijanskim i nizozemskim kinima a priča je to o trojici starijih muškaraca u jednom sivom mjestašcu u pokrajini Sachsen-Anhaltu koji su izgubili posao u rudniku: otužna stvarnost u ponovno ujedinjenoj Njemačkoj. Redateljski prvijenac Michaela Schorra nije samo djelić njemačke svakodnevnice već i divno lakonska jednostavna bajka. Sjede oni tako bez riječi za stolom: Manfred, Juergen i Schultze. Nemaju više posla ali zato imaju beskrajno puno vremena. Žive u malom mjestu u Sachsen-Anhaltu u kojem ima samo jedna birtija i muzičko društvo ”Harmonie”. Tamo Schultze, gromada od čovjeka s velikim trbuhom, svake godine na harmonici svira svoju tradicionalnu polku po kojoj je već njegov otac bio poznat. Horst Krause glumi ovaj šutljivi lik čija je žena umrla i koji tu i tamo posjećuje svoju prastaru majku koja pak s njim više ne može govoriti. Za redatelja Michaela Schorra za ulogu Schultzea nitko drugo nije dolazio u obzir.

"Kada sam vidio prvi scenarij na kojem je Horst radio prije 10 godina kod Detleva Bucka u Mi znamo i drugačije, jako mi se svidio. I tako se s njim počeo razvijati lik Schultzea. Nakon 10 godina bilo je onda doista zanimljivo vidjeti hoće li ga on stvarno i igrati ili ne. Jer čitava je priča bila napravljena prema njemu i doista mi nije padala na pamet nikakva alternativa”, priča redatelj.

Jednostavno i pažljivo priča Michael Schorr priča svoju priču. Kamera se pritom nikada ne miče, slika se uvijek divno puni ljudima i malim, preciznim detaljima iz svakodnevnice. Tako Schultze jedne večeri čuje na radiju njemu nepoznatu glazbu.

Schultze osluškuje, ukoči se, gasi glazbu i odlazi u svoju sobu, ide spavati. Onda se vraća, opet pali radio i opet sluša kao hipnotiziran. Ponovno gasi radio, uzima harmoniku i pokušava odsvirati ono što je čuo. Schultzea je ulovio blues i ne izlazi mu iz glave ni iz trbuha. Rijetko se u njemačkoj kinematografiji može pronaći tako jednostavan trenutak sreće. To malo podsjeća na radove finskog filmskog umjetnika Akija Kaurismaekija. Schultze odlazi u Ameriku te i tamo traži blues ploveći u jednom malom brodiću po Louisiani a da pritom ne zna engleski.

Schultze se u Americi osjeća odlično, upoznaje ljude. Svojim prijateljima Juergenu i Manfredu šalje razglednice. ”Schultze gets the Blues” je tih i melankoličan film ali istovremeno i film prepun nade i optimizma.