Separatizam u Africi – nasljeđe kolonijalizma

Za Toyina Falolu kolonijalizam je korijen svih separatističkih pokreta u Africi. Profesor povijesti na Sveučilištu Teksas u Austinu, ukazuje na to kako su europske kolonijalne sile između Berlinske konferencije o Kongu 1884/85. i kraja Prvog svjetskog rata među sobom podijelile kontinent: „Oni su stotine naroda i nacija strpali u oko 50 zemalja koje su skrojili, ne vodeći računa o postojećim strukturama ili vjerskoj i etničkoj pripadnosti."

Prva dva primjera, tzv. Ambazonija (Kamerun) i Zapadni Togo mogu se objasniti takvim proizvoljnim povlačenjem granica. Ali, situacija često nije jasna. Ne može se uvijek točno reći, kada je određena oblast nekome pripadala i da li bi neki dijelovi danas trebali biti vraćeni drugim snagama ili ne, objašnjava Lotje de Vries, asistentica na nizozemskom Sveučilištu Wageningen. Primjeri za to su Zanzibar u Tanzaniji ili Kabinda u Angoli.

De Vries je  jedna od urednica knjige „Secesija u afričkoj politici" i bila je pred izazovom kako kategorizirati različite separatističke pokrete u Africi. Za urednike na kraju nije bilo važno poreklo sukoba, nego kako su se pokreti razvili.

1. Ambazonija, Kamerun

Poslije prvog svjetskog rata, Kamerun, koji je do tada bio njemačka kolonija, stavljen je pod britanski i francuski mandat. Referendum održan 1961. zapečatio je sudbinu Britanskog Kameruna: sjeverni dio je odlučio pripojiti se Nigeriji, a južni je težio Republici Kamerun – nekadašnjem francuskom dijelu.

U današnjem Kamerunu populacija koja govori engleski jezik je u manjini i osjeća se ugroženom do strane većine, koja govori francuski. Iz toga je proizašao sukob s više od 3.000 mrtvih. Ozbiljna kršenja ljudskih prava se prebacuju kako separatistima tako i vojsci. Prije dvije godine obje provincije u kojima se govori engleski na zapadu Kameruna simbolično su proglasile nezavisnu Republiku Ambazoniju. Za De Vries Ambazonija je jedan od pokreta koji ozbiljno teže neovisnosti – uglavnom zbog ugroženosti identiteta naroda.

2. Zapadni Togo, Gana

Porijeklo sukoba je ovdje slično kao i u Kamerunu: nakon Prvog svjetskog rata dotadašnja njemačka kolonija Togo podijeljena je između Velike Britanije na zapadu i Francuske na istoku. Na kraju je britanski dio pripao današnjoj Gani.

Krajem rujna, situacija u istočnoj Gani, dakle Zapadnom Togou ponovo je postala akutna. Separatisti su proglasili ovu oblast suverenom državom. I ranije je bilo sličnih pokušaja. Dio lokalnog stanovništva smatra da ih Vlada Gane ne zastupa dovoljno.

Ova regija je poput Ambazonije dio Organizacije nezastupljenih nacija i naroda (UNPO), koja u Ujedinjenim narodima predstavlja one koji nisu priznati kao države.

3. Biafra, Nigerija

U pojedinim konfliktima određenu ulogu igra i to kako su se države nakon neovisnosti odnosile prema kolonijalnoj prošlosti. Jedan primjer za to je i regija Biafre u jugoistočnoj Nigeriji. Samo nekoliko godina nakon stjecanja neovisnosti u toj regiji je došlo do građanskog rata (1960-1970) u kojem je, kako se procjenjuje, ubijeno između 500.000 i tri milijuna ljudi.

Razlog za to je, prema povjesničaru Faloli način na koji su 1960-ih promijenjene federalne strukture. On kaže da je u pitanju „loš postkolonijalni menadžment". Ključno pitanje glasi: kako distribuirati moć i ekonomski prihod u državi? „Svaki put kada nešto previše  centralizirate, dolazi do sekundarnih kriza. Ne možete nešto jako centralizirati, a da pritom nekog ne marginalizirate", kaže Falola.

Separatističke težnje se uvijek iznova rasplamsavaju na jugoistoku. „Uvjeti koji su doveli do rata u Biafri su još uvijek tu", kaže profesor povijesti. Doduše u knjizi Lotje de Vries, Biafra je svrstana u slučajeve u kojima se prijetnje odcjepljenjem doživljavaju prije kao sredstvo pritiska da bi se čuo njihov problem i dobilo na političkoj težini.

4. Zanzibar, Tanzanija

Povijesno gledano grupa otoka Zanzibar je bila pod različitim vladavinama. Portugal je bio prva kolonijalna sila, kasnije Oman i Velika Britanija. Zanzibar je povremeno bio i samostalni sultanat. Nakon neovisnosti od Velike Britanije 1964. došlo je do revolucije. Nekoliko mjeseci kasnije Zanzibar i Tanganjika su se ujedinili u Ujedinjenoj Republici Tanzaniji.

Zanzibar ima neku vrstu poluautonomije, svoju vladu i parlament. Ideja nacionalizma je duboko ukorijenjena. Pojedine stranke jasno slijede cilj neovisnosti. U knjizi „Secesija u afričkoj politici" stoji da je želja Zanzibara za odvajanjem, „također izraz potrage za najboljim sustavom vladanja nakon što federalizam nije ispunio očekivanja".

5. Kabinda, Angola

Kada se radi o odvajanju od jedne države, gospodarski interesi uvijek igraju određenu ulogu. To ističu i Toyin Falola i Lotje de Vries. Radi se o pristupu resursima, o moći da se taj pristup kontrolira i o raspodjeli dobiti. Kabinda je za to odličan primjer.

Ova provincija je eksklava Angole odvojena od većeg dijela teritorija deltom rijeke Kongo koja pripada Demokratskoj Republici Kongo. Kabinda je bio portugalski protektorat, dok je Portugal nije dodijelio Angoli. Od ukupne proizvodnje nafte u Angoli, 60 posto se proizvodi u ovoj provinciju. Bijes separatista potpiruje i činjenica da centralna vlada tako ostvaruje ogroman profit. Od 2000. uvijek iznova dolazi do krvavih sukoba i napada separatista u Kabindi.