Shahida - Alahove nevjeste i ratnice

Iza svijetlo plavih rešetaka stoji mlada žena, glava i tijelo su joj obavijeni crnim platnom. Zatvorenih očiju glasno moli: "Alah je velik!". Ova mlada žena samo je jedna od mnogih koje će svoj život provesti iza rešetaka i to zbog toga što su uvjerene kako je ispravno ubijati u ime Boga. Dvije godine redateljica Natalie Assouline provela je u jednom izraelskom zatvoru s ovim ženama, a njihovu priču sada prikazuje u dokumentarnom filmu.

Trudnica pripremala atentat na osnovnu školu

Tijekom mnogih razgovora izraelska redateljica pridobila je povjerenje ovih žena. Film ne komentira izjave "Božjih ratnica", jer sama montaža i redoslijed slika daju težinu njihovim izjavama i proturječjima. U središtu filma nalaze se Kaira, Vafa, Manal, trudnica Samar i Rania. Kaira je osuđena na tri puta doživotno i 30 godina zatvora, jer je bombaša samoubojicu vozila do Jeruzalema. Kako kaže, vrijeđa ju činjenica da ju sada nazivaju teroristkinjom. Ima srce i osjećaje, majka je, ističe Kaira. Ono što je učinila ona smatra svojim "prirodnim pravom".

Vafa pak priča da se je htjela dići u zrak u bolnici u Izraelu u kojoj je bila liječena nakon jedne nesreće. No ona proturječi samoj sebi najprije tvrdeći kako se bolničko osoblje savršeno brinulo o njoj, da bi neporedno nakon toga izjavila kako su ju zlostavljali. Ona priznaje kako se oduvijek željela "žrtvovati za Alaha".

Manal je bila trudna u trenutku kada je pripremala atentat na jednu osnovnu školu. Njezina kćerka Sina, koji danas ima dvije godina, rođena je u zatvoru. Rania je autsajder, a kako kaže, u zatvoru nije iz vjersko-političkih razloga. Uhvatili su ju na jednoj kontrolnoj postaji s nožem u ruci. U zatvoru joj je bolje nego kod obitelji koja ju zlostavlja, ističe mlada žena. No isto tako priča kako ju ostale "djevojke" (kako same sebe zovu) ne prihvaćaju zato što se nije opredjelila ni za koju ideološku skupinu.

Ipak oprost?

Nagrađivani film Natalie Assouline iritira i zbunjuje. S jedne strane, tu je prikazan, moglo bi se reći, ugodan zatvor u kojem se zatvorenice šminkaju i nose nakit. Čovjek se osjeća kao da gleda unutar zidina nekog harema. Žene se smiju, razmjenjuju nakit i šminku. A da nema stražara, čak bi se moglo pimisliti kako je riječ o nekom castingu. Stražari imaju ključeve vrata, no unutarnji nadzor imaju islamske organizacije.Većina žene i dalje se osjeća poput "Božjih ratnica".

Džihad (islamski sveti rat) nikada neće završiti, naglašava jedna od njih. Govori ispunjeni mržnjom djeluju irealno i apsurdno, kao i zatvor u kojem su na zidovima nacrtani cvjetovi. No, strogost zatvora gledatelj ipak osjeća i to kod scena u kojima se prikazuje posjet Kairine djece, odnosno u trenutnku kada se djeca oblivena suzama moraju "trgati" od majke. Čovjek tada pomisli kako bi se ovoj ženi ipak trebala udijeliti milost. No je li to moguće, ako se uzme u obzir da te žene ubijaju u ime Boga?

Autor: kna/M.Ljubičić

Odg. ur.: Andrea Jung-Grimm