1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Sjeverna Koreja: Seksualno nasilje u logorima

Esther Felden
27. studenoga 2017

One su zlostavljane, mučene i silovane. Zloupotreba žena je uobičajena praksa u zloglasnim logorima Sjeverne Koreje, piše Human Rights Watch u svom novom izvještaju. A žrtve se ne mogu braniti.

https://p.dw.com/p/2oKy3
Nordkorea Straßenszene aus Pjöngjang Frau
Foto: Reuters/D. Sagolj

„Moj život je bio u njegovim rukama. Radila sam i govorila ono što je on želio. Što sam drugo mogla", pita zemljoradnica, koja je iz Sjeverne Koreje pobjegla u Kinu, gdje su je uhvatili i poslali nazad. Državni službenik koji ju je saslušavao za vrijeme pritvora u pokrajini Sjeverni Hamgyong ispitivao ju je o seksualnoj vezi koju je imala s jednim Kinezom dok je bila u bijegu. Želio je znati svaki detalj. Nakon toga ju je počeo dodirivati i stavljati ruke ispod odjeće. Na kraju ju je silovao. Više puta.

Ova priča je jedna od mnogih koje je prikupila organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch (HRW), koja trenutno radi na opširnom izvještaju o nasilju nad ženama u ovoj međunarodno izoliranoj državi. Radi se o nasilju nad ženama u svakodnevici, kući, na poslu, ali i sjevernokorejskim kazneno-radnim logorima. „Tamo su žene zbog hijerarhije na poseban način u opasnosti da postanu žrtve nasilja i zlostavljanja”, objašnjava Heather Barr, glavna stručnjakinja za prava žena pri HRW-u. "Razgovarali smo s nekadašnjim zatvorenicama i bivšim službenicima visokog ranga. Obje skupine su izjavile da se silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja ne smatraju teškim zločinima – iako su takva djela zakonom zabranjena i kažnjiva."

Heather Barr
Heather BarrFoto: Privat

Žrtve bez ikakve zaštite

Žene šute i trpe - svaka za sebe. Nikome ne pričaju što im se dogodilo: kako su ih stražari ili istražitelji fizički uznemiravali ili prisiljavali na seksualni odnos. Stide se i plaše stigmatizacije. Misle da im svejedno nitko ne može pomoći. Prema istraživanju HRW-a, fizički napad i uznemiravanje su dio svakodnevice zatvorenica isto kao i prisilni rad ili mučenje. „Mnogo toga se čak događa javno. Samo ekstremno seksualno nasilje kao što je silovanje odigrava se uglavnom iza zatvorenih vrata i bez svjedoka. Obje strane, i počinitelj i žrtva, nakon toga često šute o onome što se dogodilo."

Začarani krug

Oni šute s razlogom. Službeno postoji mogućnost da se podnese tužba protiv stražara ili istražitelja, objašnjava Barr. Međutim, oni koje se bave tim tužbama su također dio zatvorskog sustava. "Počinitelji su i oni koji sjede u pozadini i imaju moć. Nijedna žena s kojom smo razgovarali nije čak došla ni na ideju da se brani ili javno nekoga optuži. One se previše plaše posljedica. Za žrtve je praktično nemoguće zaštititi se."

Sljedeće je još gore: Ukoliko slučaj izađe na svjetlo dana, onda se krivica pripisuje žrtvi, a ne počinitelju. „Jedna žena je bila svjedok seksualnom odnosu između zatvorenice i čuvara", govori Barr. „Razgovarala je o tome s drugima i u nekom trenutku je priča stigla i do rukovodstva zatvora. Ona je kažnjena i premještena na drugo mjesto unutar logora. Poslana je na prinudni rad i morala je obavljati mnogo teže poslove nego prije. Druga žena je također kažnjena. Samo za čuvara nije bilo nikakvih posljedica. „Nakon što su zatvorenice saznale kako su se nadređeni odnosili prema ovom problemu, one su jednostavno zaključile da je lakše ne pričati o tome."

Sjevernokorejski diktator Kim Jong Un
Sjevernokorejski diktator Kim Jong UnFoto: Reuters/KCNA

Razbijanje tabua

Osam žena je ipak odlučilo progovoriti i svoje priče ispričati jednoj od suradnica HRW-a. Sve one su uspjele pobjeći iz zemlje i sada žive u sigurnosti Južne Koreje. Ipak, nije im bilo lako otvoriti se, kaže Heather Barr. "Ove žene su preživjele veliki stres i teško su traumatizirane. Zbog svog bolnog iskustva često imaju poteškoća vjerovati ljudima. Nerado pričaju o tome i kroz razgovor sve to još jednom proživljavaju. Neke od njih imaju problema da se uopće prisjete svih detalja, što je također povezano s traumom."

Razlozi zbog kojih su ove žene uopće dospjele u kaznene logore slični su – čak i ako se priče ne mogu provjeriti. Navodno su i mali prekršaji dovoljni da se završi "iza brave". „Neki su tu završili zbog 'ekonomskog kriminala‘. Na primjer, jer su nedozvoljeno prodavali skupe životne namirnice, koje su pod kontrolom vlade." Mnogi od njih su pokušali pobjeći u Kinu, potom su uhvaćeni i predani sjevernokorejskim službenicima. I njihov put završava u logoru.

Izvještaj bez posljedica?

O uvjetima i svakodnevnoj patnji u ovim objektima već je bilo riječi prije tri godine. U veljači 2014. godine tročlana UN-ova komisija, kojom je predsjedao australski sudac Michael Kirby, predstavila je izvještaj o stanju ljudskih prava u Sjevernoj Koreji. Izvještaj je imao više stotina stranica i to je bilo prvi put da se radi jedno tako opsežno istraživanje. Predstavnicima UN-a je bilo zabranjeno da uđu u zemlju. Umjesto toga, odbor je mjesecima na različitim mjestima širom svijeta ispitao oko 300 svjedoka. Zaključak je bio šokantna slika situacije.

Michael Kirby
Michael KirbyFoto: Reuters

„Jedan svjedok je imao zadaću ukloniti iscrpljena tijela izgladnjelih zatvorenica", izjavio je Michael Kirby tada u intervjuu za DW. „Međutim, za to nije imao potrebnu opremu. Spalio je leševe u jednoj velikoj bačvi. Pepeo i preostali dijelovi tijela su korišteni kao gnojivo za okolna polja. On je još i rekao da je to gnojivo dobro." Jedna žena je također izjavila kako je svoju bebu morala držati naglavačke u kanti napunjenoj vodom dok se beba nije ugušila. Ona je također pobjegla u Kinu. Tamo je, prije nego su je uhvatili, zatrudnjela s jednim Kinezom.

Izvještaj je bio dramatičan i šokantan, ali uvjeti u logorima od njegovog objavljivanja se očigledno nisu promijenili. Heather Barr apelira na međunarodnu zajednicu da nastavi prikupljati dokaze o kršenjima ljudskih prava u Sjevernoj Koreji i tražiti načine da jednog dana odgovorne izvede pred lice pravde.

Same s vlastitim demonima

Žene koje je HRW intervjuirao za potrebe izvještaja ostavile su Sjevernu Koreju iza sebe. Međutim, svoje doživljaje i sjećanja nisu. Kada stignu u Južnu Koreju obično prvo provedu par mjeseci u tzv. "Settlement Support" centru za sjevernokorejske izbjeglice.

„U ovoj instituciji, koju vodi vlada Južne Koreje, izbjeglice prolaze fizičke i psihičke preglede i savjetovanje. Pored toga dobivaju i praktične savjete za život, kao na primjer kako koristiti mobitel ili kako podići novac s automata." One teoretski imaju mogućnost da i nakon toga potraže psihološku pomoć preko nevladinih organizacija ili crkve, kaže Heather Barr.„Međutim, mora se reći da u Južnoj Koreji postoji veliki strah od toga da se krene s psihološkim tretmanom – zbog straha od stigmatizacije. Zato žrtve uopće ne traže psihološku pomoć ili to rade u tajnosti."

Ovim izvještajem Human Rights Watch želi skrenuti pozornost na nasilje nad ženama u Sjevernoj Koreji i na taj način ohrabriti u budućnosti više ljudi da javno govore o svojim doživljajima.