Skriveni svijet berlinskih beskućnika

Središte Berlina. Mali park, nekoliko četvornih metara zelenila između mnoštva zgrada. To je od 2002. do 2010. bio dom Klausa Seilwindera (naslovna fotografija). Sada je ponovo ovdje. Šest puta mjesečno turistima pokazuje postaje svog života na ulici. Za neupućene su to neupadljiva mjesta. Kao ovaj park, isti kao tisuće drugih, ali baš je njega Klaus Seilwinder izabrao kao mjesto za spavanje. "Imao sam poznate susjede", smješka se i pokazuje zgradu Ministarstva vanjskih poslova na drugoj strani ulice.

Ozbiljna lica

"Ovaj park policija obilazi svaki dan, a prije svega noću. U stvari se policija i beskućnici ne vole. Ali ja sam mislio: ako me netko ovdje napadne, onda će oni doći i pomoći mi." S policajcima se dobro slagao. Oni su mu čak tijekom hladnih noći ponekad donosili kavu.

Neki iz grupe koju Klaus vodi u obilazak se smješkaju. No inače je atmosfera ozbiljna. On je do 2002. radio kod seljaka na poljima duhana u Brandenburgu. "To sam mogao raditi i dalje. No ja sam alkoholičar. A mi nemamo naviku rješavati probleme, nego ih jednostavno utopimo u piću."

Nakon jedne svađe s vlasnikom polja se napio, spakirao stvari i otputovao u Berlin. Na poznatom željezničkom kolodvoru Zoo susreo je jedno društvo alkoholičara. Uskoro je spavao u parku.

"Prvo želudac, a onda jetra"

Klaus zastaje pored kante za smeće na rubu ulice i zaviruje unutra. Bez rezultata. "To je najvažnije sredstvo za rad", kaže i kratko pali baterijsku lampu. Mada već četiri godine više ne živi na ulici, njegovi pokreti su rutinirani. "To je bio moj izvor primanja", kaže Klaus. Od novca dobivenog za povrat prvih osam boca obično bi kupio peciva, a sve ostalo što bi zaradio taj dan trošio je na alkohol.

"Uvijek sam živio prema načelu: najprije nešto za želudac, onda je na redu jetra, a na kraju pluća", priča. Pri tome ozbiljno gleda u jednu točku na podu i dodaje: "Da sam dao prednost jetri, u jednom trenutku bih došao do samog dna, gdje više ne vodiš brigu o sebi, gdje samo nekako preživljavaš. Srećom, izdržao sam, inače ne bih dugo opstao na ulici."

Za njega su ovi turistički obilasci neka vrsta terapije. "To me uvijek iznova podsjeća na to kako mi je bilo. Više nikada ne želim nazad - u život na ulici i ovisnost o alkoholu. Sada mi, doduše, nije predobro, ali barem stojim s obje noge na tlu. A to mi je važno." Prije četiri godine je bio na liječenju i od tada nije pio alkohol. "Uvijek kažem: 'suh' sam već dva europska prvenstva."

Drugačiji pogled na beskućnike

Javni WC na uglu jednog trga bio je njegovo svakodnevno mjesto za osobnu higijenu. Ovaj mršavi čovjek s dubokim borama i umornim izrazom lica još uvijek upada u oči među turistima s fotoaparatima i poslovnim ljudima u tamnim odijelima. Uz ovaj trg vežu ga ugodne uspomene. Dok je skupljao boce, ovdje je jednom pronašao mobitel. Vlasnica mu je za nagradu dala 450 eura. "Volio bih znati je li u mobitelu imala neke tajne brojeve", kaže s osmijehom na licu.

Ovaj nešto drugačiji obilazak Berlina završava nakon dva sata. "Večeras ću sigurno još često misliti na ovaj obilazak. On je u meni pobudio mnoge osjećaje", kaže Julia Schnoor, turistkinja iz grupe. "Beskućnici su sada za mene dobili lice i priču koju vezujem uz njih." Turisti plješću i brzo nestaju u mnoštvu ljudi.

"Uvijek se nadam da će ljudi koji sudjeluju u mom obilasku beskućnike poslije vidjeti drugim očima. Ili da će ih barem uopće primijetiti. Uvijek pokušavam upozoriti mlade na opasnost od alkohola", kaže Klaus Seilwinder. A onda odlazi u smjeru autobusne stanice. Nazad u svoj jednosobni stan koji je sada njegov dom.