Slobodna trgovina između EU-a i Japana
1. veljače 2019
Sporazumom o slobodnoj trgovini Europske unije i Japana JEFTA (Japan-EU Free Trade Agreement ili kraće EPA, Economic Partership Agreement), koji je stupio na snagu s prvim danom veljače, nije samo stvorena najveća zona slobodne trgovine našeg planeta koja obuhvaća preko 600 milijuna ljudi i predstavlja negdje oko trećine globalnog gospodarskog potencijala čitavoga svijeta. Taj sporazum oko kojeg se pregovaralo šest godina je i više od toga: to je poruka kako nema drugog puta nego uklanjati prepreke trgovini, a to onda i bez SAD-a i njegovog sadašnjeg predsjednika kojem je izolacionizam na prvom mjestu.
„Europsko-japanski sporazum o partnerstvu ispunjava očekivanja gospodarstva i u Japanu i u EU-u. Time Japan i EU kao predvodnici slobodne trgovine, šalju poruku veće liberalizacije čitavom svijetu", svečano se objavljuje na internetskoj stranici veleposlanstva Japana pri Europskoj uniji u Bruxellesu.
Slične riječi nalazi i europska povjerenica za trgovinu Cecilia Malmström: „Želimo stvoriti globalizaciju na dobrobit naših građana i poduzeća. To je snažna poruka za slobodnu trgovinu i globalna pravila", izjavila je povjerenica prilikom predstavljanja ovog sporazuma.
Time se otvara najveće područje slobodne trgovine na svijetu, ali naravno da bi to područje bilo još veće da je sklopljen sporazum Europske unije i SAD-a, TTIP. Bilo bi naizgled logičnije da je Europa prvo učvrstila ionako tijesne veze preko Atlantika umjesto da partnera traži na Dalekom istoku.
Ali TTIP se stvarao pod lošom zvijezdom: gorljivog protivljenja je bilo s obje strane, a američki predsjednik Trump je prosvjednicima u Europi učinio „uslugu" kada je sam prekinuo pregovore i umjesto toga počeo nametati carine kako bi svijetu pokazao kako je njemu „Amerika na prvom mjestu". Zapravo je i Washington pregovarao s Japanom o liberalizaciji njihove trgovine u okviru Transpacifičkog sporazuma (TPP), ali vjerojatno je nepotrebno uopće reći kako je Trump prekinuo i te pregovore.
I tu je bilo prigovora
Za razliku od TTIP-a i mnogo manjeg sporazuma s Kanadom (CETA) gdje je diljem Europe na stotine tisuća ljudi izašlo na ulice prosvjedujući protiv novih pravila globalizacije, sporazum EU s Japanom je prihvaćen bez mnogo buke. To ne znači da prigovora nije bilo: već i nesreća u nuklearnoj elektrani Fukušimi je pokazala kako je Japanu i dalje važnija njegova industrija nego okoliš i zdravlje građana. Tu je i nedavna, za Europljane neshvatljiva i neprihvatljiva, odluka Japana da opet dopusti komercijalni lov kitova. Zašto Bruxelles nije iskoristio baš ovaj Sporazum da spriječi Japance da donesu takvu odluku?
No jedan od važnijih razloga zašto oko sporazuma s Japanom nije bilo takve predstave kao kod sporazuma s Kanadom jest što je EU tu iskoristio svoje pravo sklapanja sporazuma i stupanja u partnerstva s trećim zemljama, dakle pravo koje mu je svaka zemlja članica prepustila već sporazumom o pristupu.
Ali zapravo i sadržajno i nakon gotovo šest godina pregovora, ovaj sporazum s Japanom će doista koristiti i građanima, kako EU-a tako i Japana. Evo najvažnijih odredbi koje su 1. veljače stupile na snagu:
Ukidanje carina na industrijske proizvode – uključujući i automobile
Time se otvaraju granice EU-a za japanske proizvode i za europske proizvode u Japanu. Prema procjenama europskih proizvođača, tu će oni uštedjeti oko milijardu eura godišnje. Ne samo za carinu i namete: Japan ima svoje vlastite industrijske standarde i za izvoz u Japan je trebalo skupo vještačenje i prilagodba njihovim standardima. Ovim sporazumom Japan i EU međusobno priznaju norme koje vrijede u partnerskoj zemlji.
Japan je pak ustrajao u ukidanju europskih carina i davanja na automobile iz te zemlje tako da će Toyota ili Nissan sad svoja vozila nuditi Europljanima i bez carine od 10 do 22%. Neće sva japanska vozila odjednom pojeftiniti jer su se mnoga već i sad proizvodila u Europi. Najveći gubitnik bi tu lako mogao biti pogon Toyote u Velikoj Britaniji: pogotovo ako se dogodi „tvrdi" Brexit, vozila iz tog pogona bi mogla ispasti skuplja nego da se uvoze ravno iz Japana. Naravno, ako se već tamo prilagode tržištu Europe: ne treba zaboraviti, Japanci kao i Britanci voze lijevom stranom ceste.
Živežne namirnice
Svaki Europljanin koji je bio u nekoj prodavaonici živežnih namirnica u Japanu i kad je počeo preračunavati cijene, lako je mogao postati žrtvom srčanog udara: u Japanu su namirnice, osobito mesni proizvodi, tradicionalno upravo basnoslovno skupi i tu mnogi europski proizvođači imaju velikih planova. Mediji često navode primjer kako će ovako nestati japanska carina na europske sireve koja je iznosila 30%.
To nije dobar primjer: Japanci, kao i mnogi drugi stanovnici Dalekog istoka nisu baš veliki prijatelji proizvoda od fermentiranog mlijeka. Ali, potencijal europskog izvoza u Japan je doista golem. Europska povjerenica za trgovinu očekuje porast izvoza europskih namirnica za 180% i dodatni promet od oko 10 milijardi eura.
Naravno, ima opravdanja i za kritiku koju je uputila organizacija Attac: ne čini se da će od ove liberalizacije imati osobite koristi maleni europski proizvođači živežnih namirnica, nego tek veliki prehrambeni koncerni koji imaju i logistiku potrebnu za nastup na dalekom tržištu Japana. Ali činjenica je: tržište je sad otvoreno svakome.
Uslužne djelatnosti
Kao što je to uobičajeno u sporazumima o slobodnoj trgovini, on sadrži i odredbu po kojoj se tvrtke mogu javljati i na javne natječaje raspisane u partnerskoj zemlji. Makar to izgleda bezazleno, upravo oko ove odredbe je bilo mnogo kritika i otpora tako da je u Sporazumu izrijekom isključena mogućnost takve privatizacije osnovnih strateških usluga: vodoopskrbe, mreže opskrbe električnom energijom ili plinom.
Tu su opet interesne skupine organizacija za ljudska prava napadale Bruxelles kako tu otvara mogućnost privatizacije vodoopskrbe od nekog investitora iz Japana. Predsjednik povjerenstva za trgovinu Europskog parlamenta Bernd Lange im je odgovorio kako je opskrba vodom tu posebno isključena od mogućnosti privatizacije.
Standardi očuvanja okoliša
Usprkos nepovjerljivosti Europljana prema standardima koji očito vladaju u Japanu i kada je riječ o zaštiti okoliša, potrošača i zaposlenih, ovo je prvi ugovor o slobodnoj trgovini koji u sebi sadrži i zajedničko prihvaćanje Sporazuma Ujedinjenih naroda o zaštiti klime iz Pariza i ništa ne bi trebalo postati lošije nego što je sad.
Kada je riječ o bojazni da bi se na europskom tržištu moglo naći „radioaktivno povrće iz Fukušime", to je dobrim dijelom čista glupost. Europska unija zadržava svoje pravo nadzora živežnih namirnica koje se nude na ovdašnjem tržištu gdje ima pravo povući neki proizvod već na temelju sumnje da bi mogao štetiti zdravlju stanovnika.
I mogućnost da će se na tržištu Europe sada naći meso kitova je realno uzevši krajnje malena. Prvo, to je u nekim dijelovima Japana toliki specijalitet da im ne pada na pamet to igdje izvoziti. Povrh toga, tu bi onda bilo osnove da barem iz dva razloga uvoznik u Europu gotovo smjesta završi u zatvoru: zbog uvoza i distribucije proizvoda od ugroženih životinja, a onda i zbog već spomenute zaštite europskih potrošača. Na žalost, meso i salo tih nesretnih morskih sisavaca je u pravilu toliko zagađeno, najčešće teškim metalima da bi se u Europi tu odmah umiješalo državno odvjetništvo kad bi to netko ponudio kao hranu.
Još treba vidjeti kako će se ovaj sporazum odraziti na svakodnevicu građana Europske unije i Japana, ali predstavnici industrije i poslodavaca su vrlo zadovoljni novom liberalizacijom tržišta – i žele još. Tako Stefan Mair iz Udruge njemačke industrije (BDI) smatra kako „Europa sad mora nastaviti tim smjerom i ne smije pustiti da propadnu novi trgovački sporazumi kao što su oni sa Singapurom i Vijetnamom. Time će Europa otvoriti vrata prema regiji gospodarskog rasta jugoistoka Azije i pokazati da je u stanju štiti europske investicije u inozemstvu."