Smiju li novinari tajno snimati razgovore s političarima?

U nizu sudskih presuda u sporovima između političara i novinara, donesenima u korist političara, vrhunac je sigurno ona kojom je istraživačkom novinaru određena četveromjesečna uvjetna zatvorska kazna. Novinar Ivan Žada je bio optužen jer je navodno neovlašteno snimao službeni telefonski razgovor sa HDZ-ovim saborskim zastupnikom.

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) odmah je odaslalo priopćenje u kojem izražava zabrinutost zbog najnovijeg pravosudnog pritiska na slobodu izražavanja. Nastavak je to učestale prakse podizanja tužbi protiv novinara i medija. Prema podacima HND-a u ovom je trenutku aktivno preko 1.100 tužbenih zahtjeva, mnogi za kazneno djelo sramoćenja, a neki za ono što je netko izjavio u intervjuu ili čak zbog satiričkih tekstova. No po prvi puta novinar je osuđen jer se koristio uobičajenim alatom u prikupljanju informacija.

Ozbiljan problem za istraživačko novinarstvo

U HND-u smatraju da je kazna zatvora za tonsko snimanje razgovora s javnim osobama, napose političarima, presedan i da predstavlja ozbiljan problem za istraživačko novinarstvo i mogućnost da se rasvijetle brojne sumnjive radnje.
„Presuda nije u skladu s europskim standardima zaštite slobode izražavanja, jer nije riječ o privatnom razgovoru, a komunikacija državnih dužnosnika s novinarima uvijek je tema od javnog interesa. O tome da se novinare u zemlji koja uskoro preuzima predsjedanje Europskom unijom osuđuje na zatvorske kazne obavijestit ćemo međunarodnu javnost“, kaže predsjednik HND-a Hrvoje Zovko.

Do razgovora je došlo u listopadu 2018. godine, nakon što je Ivan Đakić, sin saborskog zastupnika Josipa Đakića, u jednom virovitičkom kafiću prijetio novinaru Ivanu Žadi zbog tekstova koje je pisao o njegovom ocu, poručivši mu da će mu polomiti vrat ili platiti nekome 500 eura da to napravi. Snimka nije emitirana, objavljen je tek dio razgovora kao transkript na jednom portalu i privatnom Facebook profilu. "Presuda je drakonska. Sutkinja Općinskog suda u Virovitici potpuno je zanemarila javni interes i da je saborski zastupnik javna osoba koja, kad razgovara s novinarom, nema privatnosti, a ja sam mu se predstavio kao novinar. Zanemarila je i činjenicu da sam se opravdano mogao bojati za svoju sigurnost jer mi je njegov sin u dva navrata uputio ozbiljne prijetnje, a sam Josip Đakić pravomoćno je osuđen za napad na policajce i više puta je prijavljivan za kaznena djela nasilništva“, govori Žada za DW.
Ovaj nagrađivani televizijski novinar napominje kako je osuđen sukladno članku 143. Kaznenog zakona prilikom čega je potpuno zanemaren stavak četiri istog članka  u kojem stoji da nema kaznenog djela ako je snimanje bilo u javnom interesu ili drugom interesu koji je pretežniji od interesa zaštite privatnosti snimane ili prisluškivane osobe.

„Tajno snimanje je ponekad nužno“

„Ova presuda me kao istraživačkog novinara u redakciji Potrage RTL-a onemogućava u daljnjem normalnom profesionalnom radu. Mi istraživački novinari često ne možemo izbjeći tonska snimanja kako bi raskrinkali pojedini slučaj ili se zaštitili. Osobno bez toga ne bih mogao razgolititi mrežu hrvatskih internetskih pedofila, za što sam i nagrađen nacionalnom nagradom jer je to tada bio jedinstven slučaj u Europi. Također brojna druga koruptivna djela političara nikada ne bi izašla u javnost“, kaže Žada.

Istraživačka novinarka i potpredsjednica HND-a Danka Derifaj na istom je sudu u svibnju 2017. oslobođena optužbe za neovlašteno snimanje prigodom istraživanja moguće nezakonite eksploatacije šljunka iz rijeke Drave. 
„Zgrožena sam odlukom suda da novinaru odredi kaznu zatvora. Tajno snimanje je ponekad nužno u poslu istraživačkog novinara kako bi se u interesu javnosti razotkrile informacije. Ovako rigorozno kažnjavati upotrebu novinarskog alata ograničavanje je novinarske profesije i nikako nije primjereno demokratskom društvu. Pogotovo kad istovremeno svjedočimo blagim, čak oslobađajućim presudama nasilnicima, silovateljima i kriminalcima. Ovakvom presudom hrvatski sudovi poručuju da je nasilništvo poželjno, a novinari koji ukazuju na nepravilnost, razotkrivaju kriminal i propituju centre moći – nisu“, kaže za DW Danka Derifaj.

Naglašavajući važnost medija za demokraciju, stručnjaci smatraju da se ovakvim pravosudnim odlukama narušava sloboda govora  i ograničava pravo novinara da propitkuje, istražuje, komentira i zaključuje, a  posebno je zabrinjavajuće selektivno provođenje zakona. Takve presude u javnosti odaju dojam pristranosti i snažnog utjecaj politike na pravosuđe. Međutim, politički analitičar Srđan Dvornik  ističe kako nema slučajeva u kojima bi to bilo direktno dokazivo. „Sudstvo je formalno neovisno, a izbor sutkinja i sudaca kao i disciplinske mjere u nadležnosti su Državnog sudbenog vijeća a ne političkih moćnika. Barem ne izravno. Dojam o političkom utjecaju zasniva se na učestalim slučajevima u kojima su presude u oštroj suprotnosti s općim osjećajem pravednosti. Oslanjati se na taj osjećaj dvosjekli je mač. S jedne strane pravda doista nije samo stvar specijalističke prosudbe profesionalnih pravnika, nego stvar moralnih stavova i logike koju dijele mnogi. No s druge strane, i sam osjećaj pravednosti zna biti pristran“, objašnjava Dvornik.

Ipak, ovaj sociolog i filozof, naglašava kako je opravdano pretpostaviti  da su neke presude donesene pod političkim utjecajem ako ne mogu izdržati ni pravnu ni etičku, pa ni logičku analizu. „Opravdano naprosto stoga što je pritisak političkih moćnika nešto što treba uvijek pretpostavljati, a na političarima i sucima je da pokažu da utjecaja i pritiska nije bilo. Stvar je dodatno komplicirana time da taj utjecaj ne mora biti direktan, kao u naivnoj predodžbi da neki političar na vlasti telefonira sucu i otvoreno zahtijeva odluku koja mu pogoduje. Mnogo je utjecaja indirektno – bilo tako što suci i sutkinje sami procjenjuju što im je politički manje riskantno, bilo tako što se povinuju lokalnoj atmosferi ili općoj ideologijskoj i političkoj klimi“, kaže Dvornik.
Svaki razgovor državnog dužnosnika s novinarom od javnog je interesa

Dvornik smatra da nositelji javnih funkcija moraju biti pod strožim nadzorom nego ‘obični’ ljudi, uključujući i snimanje privatnih razgovora koje ne vode sa svojim bližnjima i o stvarima koje se tiču osobne intime. Ističe da je u javnoj prosudbi koristan kriterij dosljednosti. „Pred javnošću je sada otvoreno pitanje dopustivosti i primjenjivosti snimanja privatnog razgovora i upotrebe snimka. Novinar Ivan Žada je prvostupanjski osuđen zbog snimanja privatnog razgovora. Istodobno, bivši vukovarski gradonačelnik je pravomoćno osuđen i odslužio je kaznu na osnovi snimka privatnog razgovora. Teme razgovora u oba su slučaja bile od javnog interesa – prijetnje novinaru odnosno pokušaj potkupljivanja vijećnice. Oni koji su snimljeni u oba su slučaja (bili) javni funkcionari. Moguće je da presuda  Žadi padne u žalbenom postupku, ali važno je da javnost bude svjesna te upadljive razlike presude pod sličnim okolnostima djela“, kaže Dvornik.

Jedna od najpoznatijih hrvatskih odvjetnica, specijalizirana za medijsko pravo i ljudske slobode  o osuđujućoj prvostupanjskoj presudi za neovlašteno snimanje ne može komentirati jer ima saznanja isključivo iz medija, ali je za DW iznijela nekoliko načelnih pravnih stajališta važna za taj predmet.

„Ako državni dužnosnik zna da razgovara s novinarom i ako je nesporno da se ne radi o prijateljskom ćaskanju, taj razgovor nije privatni. Novinar ima pravo reproducirati taj razgovor, pa i snimiti ga ako je to potrebno radi što vjernijeg reproduciranja. Snimanje takvog razgovora po mojem mišljenju nije neovlašteno, pa se takvim snimanjem ne može počiniti kazneno djelo protiv privatnosti. Osim toga, svaki razgovor državnog dužnosnika s novinarom od javnog je interesa, jer javnost ima pravo biti upoznata s načinom komuniciranja državnih dužnosnika, načinom na koji rješavaju konfliktne situacije ili reagiraju na pritužbe na postupanja članova njihovih obitelji“, kaže Vesna Alaburić i zaključuje: „Vjerujem da će u nastavku kaznenog postupka žalbeni sud pomno razmotriti sve okolnosti ovog slučaja i da će presuda na kraju biti sukladna onom što smatramo europskim standardima zaštite novinarske profesije“.