"Smrt je među vama, ne tamo negdje u Africi"

Svjetske burze nisu javile slom, Vijeće Sigurnosti nije se okupilo na izvanredno zasjedanje, američki predsjednik Bush ne planira preventivni napad - i to iako se radi o svojevrsnom oružju za masovno uništavanje koje je pogodilo čitavu planetu. Uostalom, i nije se ništa drugo dogodilo nego što je objavljen najnoviji izvještaj o proširenosti AIDS-a: 40 milijuna ljudi je zaraženo, do sada je umrlo 20 milijuna ljudi i samo ove godine je preminulo 3 milijuna i 100 tisuća ljudi, žena i djece. Svakog dana je to 8000 mrtvih, tri puta više nego što je poginulo u New Yorku 11. rujna 2001.

Jedan jedini oboljeli od kokošje groznice u avionu za Washington izazvao bi više panike od ove rutine sa AIDS-om. Ionako je prilično iracionalno, što ljude uopće može uznemiriti: medenjaci u kojima je nedavno otkriven akrilamid mogu Njemačku natjerati u strah i trepet pred Božić. Kravlje ludilo i eventualne tisuće žrtava dovelo je do neophodnih i ozbiljnih mjera zaštite. Ali AIDS to ne može postići, barem ne u tim razmjerima - pa neka to razumije onaj tko može.

Odnos Nijemaca i općenito, Zapadnih Europljana prema oboljenju imunološkog sustava prožeto je potiskivanjem u drugi plan. Najprije, smatra se kako je AIDS u Africi, dakle daleko od nas. Drugo, sve se više širi predodžba kako AIDS nije smrtonosan nego kronična bolest, neugodan ali savladiv. Za razliku od Afrike, gdje su više od polovice oboljelih žene, u Njemačkoj su 80% oboljelih od HIV-a i 87% od AIDS-a muškarci, uglavnom homoseksualci, sve mlađi i sve lakomisleniji.

Prosvjećivanje u njemačkim školama o opasnostima od AIDS-a postalo je nešto normalno. 14-godišnjaci uz cerekanje navlače perzevative preko drvenih penisa ali time ne postaje jasniji užas te bolesti, bolovi i raspad. AIDS nestaje iza veselih crvenih mašnica, iza gala-priredbi gdje se okupljaju slavni i AIDS su ljudi koji su usprkos svojoj bolesti, uspjeli. Sve je to lijepo i dobro ali sve to prikriva činjenicu kako je borba protiv AIDS-a borba za život ili smrt. Nedostaje zastrašujućih primjera i javnost očito treba vidjeti slike propalih, jadnih bijelih lica koji govore: smrt je među vama, ne tamo u Africi.

A tamo ova pošast sve više dobiva žensko lice. U nekim zemljama su 60% oboljelih žene sa često užasnim povijestima bolesti: dok muškarci dobivaju HIV jer nešto čine, žene oboljevaju jer im nešto čine. Siluju ih ili ih se prisiljava na spolni čin - i kao žene i kao prostitutke - bez zaštitnih mjera. Najrašireniji put zaraze vodi od starih, imućnih muškaraca prema mladim djevojkama a to pokazuje i kolika je uloga društvenog i ekonomskog pritiska.

Zna se prilično dobro, gdje, kako i zašto se AIDS širi. Svake godine se 1. prosinca objavljuje na tisuće izvještaja i novinskih napisa. Zna se o katastrofi koja se širi Istočnom Europom i Azijom. Počinje se shvaćati što to znači, kada u sve više zemalja životno očekivanje pada na samo 35 godina. Zna se i što se mora učiniti - ali nekakve globalne strategije protiv AIDS-a kao protiv boginja ili polia ipak nema. Posljednja konferencija o AIDS-u u Bangkoku održana je pod parolom "Slobodan pristup svima" kao da se AIDS može rješiti samo ako bude mnogo lijekova. Samo ujedinjavanje tri elementa: prosvjećivanje, mjere zaštite i liječenje - mogu doista dovesti do uspjeha. Ali to se nije uspjelo niti u Njemačkoj a čitav svijet je još mnogo dalje od tog cilja.