Socijalizam na pladnju

Tvornica Jugokeramika nekoć je slovila kao uspješan primjer jugoslavenske industrije. Netom nakon završetka Drugog svjetskog rata u Zaprešiću je iz prašine podignuta tvornica koja je s vremenom prerasla u najveću keramičku industriju bivše države. Uspjeh je okrunjen srebrnom medaljom na XI. milanskom Trienallu 1957. godine. Naime, iz tvorničkih pogona izlazi li su porculaski primjerci zaokruženi vrsnim dizajnom kojeg nisu zaobišla ni međunarodna priznanja. Dobar dio nikada nije završio na domaćem tržištu, tek je poslužio za sajmove i natjecanja. Na zaprešički porculan nije ostao imun ni Josip Broz Tito i njegova Jovanka. Zabilježeno je kako je u svibnju 1962. godine Tito u pratnji supruge Jovanke posjetio Jugokeramiku, a još se pamti kako je tom prilikom veselo uzviknuo: „Pogledaj, Jovanka, lijepi cvjetići, zar ne?“

Kustosica izložbe Koraljka Vlajo ističe kako se u muzeju mogu razgledati jedni od rijetkih preostalih porculanskih primjeraka iz zaprešićke tvornice. Takvo što više ne postoji na hrvatskom tržištu, a sve rjeđe u podrumima ili po tavanima.

Nagrađeni servis Trienalle. 60-ih godina prodaje se po cijeni od 12.00O tadašnjih dinara. Bio je to izdašan iznos za radničku plaću. Koraljka Vlajo kaže kako je danas teško odrediti cijenu jugoslavenskom porculanu jer u Hrvatskoj ne postoji tržište takvih predmeta. Nitko takvo što ne prodaje niti itko kupuje.

Priznati hrvatski dizajner Boris Ljubičić podsjeća da je porculan bio i ostao građanski proizvod kao simbol građanske kulture u okrilju socijalizma. Ističe da vrijednost jugoslavenskog porculana leži u činjenici da po svojoj formi, ljepoti i funkcionalnosti nadmašuje većinu onog što se može danas pronaći u zagrebačkim trgovinama. Prisjeća se kako se u vrijeme bivše države porculan rado kupovao, prije svega, onaj s plavom crtom, ali ne i nagrađeni dizajnerski primjerci namjenjeni samo za džep tadašnjih moćnika.

Dragica Perhač za izložbu je posudila nekoliko vlastitih porculanskih primjeraka. Od 1957. godine radila je u zaprešičkoj tvornici kao stipendistica Jugokeramika. Na dizajniranju porculana provela je cijeli radni vijek. U ono doba u Jugoslaviji su bile tri tvornice, ali reći će kako je zaprešički porculan bio najbolji po kvaliteti. Radilo se s veseljem i kvalitetno, a za Jugokeramiku znalo se i izvan granica SFRJ. Prisjeća se kako je tvornica dobila priznanje za prvi najtanji servis u Jugoslaviji. Takozvani tanki porculan s vremenom je zamjenjen onim debljim i manje profinjenim koji je završavao po jadranskim hotelima, kafanama i restoranima.

Slučaj Jugokeramike ističe se i po za ono vrijeme ne baš učestaloj politici zapošljavanja. Osim što su u radničkim pogonima mahom radile žene, one su dominirale i kad je trebalo dizajnirati porculansko suđe i posuđe. Naime, u to su vrijeme tekstilna i keramička industrija smatrane djelatnostima koje su, prije svega, bile namjenjene slabijem spolu.

Autor: Goran Prokopec

Odg.ured: Željka Telišman