Spasilačke ekipe u životnoj opasnosti

„Nedavno smo imali slučaj kada je jedna osoba našeg kolegu iz tima udarala nogama, čizmama po licu“, kaže Gottfried Wingler-Schulz, voditelj odjela za prevenciju pri Vatrogasnoj službi u Bochumu. Slučaj koji on navodi jedan je od najekstremnijih s kojima se ova služba do sada susrela iako su nasilje te tjelesni i verbalni napadi zapravo dio svakodnevice vatrogasaca. Bochumska Vatrogasna služba raspolaže s 15 vozila, a ona su dnevno u akciji barem sto puta. Međutim, kako kaže Wingler-Schulz, pomagači i spasitelji nisu uvijek dobrodošli. „Često nam se događa da nas pojedinci napadaju i injekcijama odnosno iglama. Na taj se način brane ili jednostavno žele pobjeći“, kaže on.

Uvrede su na dnevnom redu

Julia Schmidt s odjela za studij kriminologije na Ruhrskom sveučilištu u Bochumu, željela je ove fenomene detaljnije istražiti. Rezultat njezinog istraživanja je doista šokantan: gotovo svatko tko radi u nekoj udruzi, organizaciji, policiji ili hitnoj medicinskoj službi je barem jednom na vlastitoj koži iskusio verbalno nasilje. Čak polovica ispitanih (sveukupno 2.000) je doživjela i tjelesne oblike nasilja – od pljuvanja, guranja, pa sve do pravih udaraca na sve dijelove tijela. Vrlo često se međutim događa, kaže Schmidt, da napadači posežu i za nekom vrstom hladnog oružja, kao što su recimo noževi.

Masivni napadi su vrlo česti

Od 2.000 osoba s kojima je razgovarala napadi su ostavili trajne posljedice na njih 16. One mogu biti tjelesne prirode, recimo trajne povrede ili bolovi, ali ima i psihičkih posljedica. Ovdje prvenstveno ulaze napadi strahova i panike te depresija. U pravilu su napadači muške osobe u dobi između 20 i 40 godina starosti. Većina njih napada iz straha, zbog toga što se iz nekog razloga i sami nalaze u stanju šoka ili su jednostavno pod utjecajem alkohola ili droga.

Napadi se mogu dogoditi bilo gdje

Napadi na spasilačke ekipe bilo koje vrste, kaže Julia Schmidt, mogu se dogoditi bilo gdje i bilo kada. Veliki sportski događaji, primjerice, nogometne utakmice ili pak prosvjedi te masovne svečanosti mogu, ali i ne moraju biti mjesto na kojima se oni izlažu najvećoj opasnosti. Do agresivnih napada može doći i u takozvanom privatnom okruženju. Isto tako, dijelovi velikih gradova u kojima žive najčešće doseljenici ili nezaposleni i koji vrijede kao problematični s jačim nasilničkim potencijalom, kako kaže Schmidt – nisu uvijek automatski i mjesta ovakvih napada. Naprotiv. „Čak svaki četvrti napad na nekog pripadnika spasilačkih ekipa događa se u četvrtima koje su zapravo sasvim „normalne“ i vrlo „građanske“, kaže ona.

Rezultat njezinog istraživanja pokazuje da su pripadnici vatrogasnih i medicinskih službi preopterećene poslom kojim se bave. „77 posto ispitanika priželjkuje dodatne tečajeve samoobrane. 64 posto njih kaže kako bi im dobro došla dodatna naobrazba vezana za konzumaciju te prevenciju droge i drugih opojnih sredstava kao i njihovo djelovanje na ljudsku psihu. Spasilačke ekipe se nadaju da će u budućnosti biti bolje pripremljene kako bi u odlučujućim trenucima mogli i bolje reagirati – bez da dovedu sami sebe pritom u opasnost“, kaže Julia Schmidt.

Izbjegavati provokacije u sukobima

Drugim riječima, u školovanju i izobrazbi spasilačkih ekipa postoje još mnogi nedostaci. Ponegdje, kao primjerice u Bochumu, već su pokrenuti novi projekti i dodatni programi s raznim treninzima. „Na koncu radi se o tome da spasilačke ekipe u odlučujućim i kriznim trenucima zadrže mir i koncentraciju. Na primjer, jako je važno u tim situacijama ljudima objasniti svaki korak, u protivnom se mnogi još više uznemire i lako postanu agresivni. Treba znati da svaka provokacija izaziva protureakciju, a ona može biti vrlo opasna pa čak i pogubna“, zaključuje Gottfried Wingler-Scholz.