Sporna metoda "slobodnog pisanja"

Dennis i Paul u principu pisati znaju od prvog školskog dana. Već tada su im za pisanje bili potrebni samo sluh i posebne slikovne tablice. Na njima su upisani najvažniji glasovi njemačkog jezika a pored njih se nalazi odgovarajuća sličica – primjerice, pored slova F nalazi se slika prozora (na njemačkom Fenster). Njih dvojca danas polaze treći razred osnovne škole „Harmonie“ u Eitorfu pored Bonna. Slikovne tablice im više nisu potrebne, no kada pišu i dan danas im se potkradaju poneke greške. Metoda s kojom su Dennis i Paul učili pisati zasnovana je na konceptu sada već pokojnog švicarskog pedagoga Jürgena Reichena. U posljednjih 20 godina njegovu metodu su preuzeli i mnogi drugi didaktičari i pokušali ju „osposobiti“ za masovno učenje pisanja kod djece. Od tada, znači još od početka 90-tih godina, se ova metoda takozvanog „slobodnog pisanja“ primjenjuje na njemačkim školama. I od tada je upravo ona uvijek iznova i povod velikim kritikama.

Njezini protivnici navode da ako djeca u početku uče pisati samo prema sluhu, kasnije imaju velikih problema s ortografijom. I doista, ukoliko se pogledaju bilježnice s pismenim sastavcima đaka prvaka u njima će se naći rečenice koje doista nitko, pa čak ni vlastiti roditelji, neće razumijeti. „Osnovni je problem u tome što je za djecu izuzetno teško riječi sastaviti od odgovarajućih glasova. S vremenom ona stječu dojam da je naše pismo zapravo slikovno, odnosno, glasovno pismo i pišu jednostavno onako kako čuju. No njemački jezik nije takav“, kaže jedan od kritičara „slobodnog pisanja“ Wilfried Metze, bivši učitelj za nastavu nižih razreda iz Berlina.

No, direktor spomenute škole „Harmonie“ Walter Hövel na ovu metodu gleda drugačije. Njemu su kritike dobro poznate, no on tvrdi kako se ovom metodom zapravo djecu od početka uči po jednom demokratskom principu. „To znači, djeca moraju sama pronaći metodu prema kojoj će sami sebe nešto naučiti“, kaže direktor škole. Pa ipak, čak i on priznaje kako djeca na njegovoj školi prve dvije godine pišu s mnogo gramatičkih i pravopisnih pogrešaka. „No, nakon četiri ili pet godina oni su ispred svojih vršnjaka budući da pišu svojim vlastitim jezikom“, tvrdi Walter Hövel.

Dakle, o čemu je riječ, koja je metoda bolja?

Jednostavan odgovor na ovo pitanje očito nije moguće dati. Una Röhr-Sendlmeier, voditeljica odjela za psihologiju razvoja i pedagošku psihologiju na Sveučilištu u Bonnu, već se godinama bavi temom Za i Protiv metode „slobodnog pisanja“. „Veliki je nedostatak i u tome što u Njemačkoj mnoge didaktične metode uopće nisu istražene ili tek nedovoljno“, kaže ona. Dodaje kako često dobiva poštu od zabrinutih roditelja koji joj pišu kako djeca i nakon završenih prvih razreda još uvijek ne pišu kako treba.

Ona u principu ipak nema ništa protiv ove metode. Navodi kako djeca iz obitelji čiji su roditelji dobro obrazovani i koji su svojoj djeci u predškolskoj dobi mnogi čitali, nemaju nikakvih problema sa „slobodnim pisanjem“ i vrlo rano su već u stanju pisati vlastite priče. No, slabijoj djeci ova metoda može predstavljati probleme, pogotovo ukoliko im već u samom početku nedostaje znanje o strukturi njemačkog jezika. U ovu kategoriju ulaze primjerice mnoga djeca iz obitelji s migrantskom pozadinom, čiji materinjski jezik nije njemački. „Stoga uvijek preporučujem da ova djeca pisanje uče klasičnom metodom, a tek kasnije počnu primjenjivati tabele“, kaže Una Röhr-Sendlmeier. Ona dodaje kako većina učitelja na njemačkim školama ionako koriste kombinaciju ove dvije metode. „I to je zapravo idealno. „Slobodno pisanje“ u kombinaciji s pravilima pravopisa i pisanja – tako djeca najbolje uče…“, kaže ona.