Srbija - autokracija koja klizi ka diktaturi

Kada su nedavno vođe nekih oporbenih stranaka u Srbiji najavili da će bojkotirati lokalne izbore u pet općina u Srbiji, taj potez bio je dočekan sa znatnom dozom skepse, pa i ironije. Oporbeni političari su maltene ismijani zbog svog stava da je situacija na lokalnoj razini nepodnošljiva i da vlast provodi razne vrste terora nad oporbom – od fizičkog nasilja, pa do različitih pritisaka. Mnogi su tada navodili kako dio oporbe zapravo traži opravdanje, jer nemaju formirane lokalne odbore u tim sredinama.

Ali kako su istovremeno stizali i neki konkretni primjeri nasilja vlasti, optika se donekle promijenila i vidjelo se da situacija, naročito u malim sredinama, ugrožava normalan politički život. Nedavno je i Demokratska stranka, koja je inače protiv bojkota izbora, priopćila javnosti da neki njihovi članovi zbog prijetnji i pritisaka odustaju od sudjelovanja na izbornoj listi te stranke za lokalne odbornike. Zato i sociolog Đokica Jovanović za DW ističe kako to „nikako nije nešto što bi trebalo biti predmet sprdnje. Na stranu to, ima li netko negdje organiziranu stranačku infrastrukturu, ali krunska činjenica jest da se vrši nasilje. A tamo gdje ima nasilja, tamo nema parlamentarizma. Ne radi se tu samo o teroru, već i o pritiscima koji idu iz drugog plana: prijeti se gubitkom radnog mjesta ili radnog mjesta djeteta ili supruge. Tako da uvjeti za izbore ne samo da nisu regularni, nego nisu ni elementarno civilizirani", upozorava Jovanović.

Pojačan pritisak na lokalu

Bavljenje politikom u Beogradu nije puno jednostavnije, ali je ipak nešto lakše biti oporbenjak u glavnom gradu gdje vas daleko veća doza anonimnosti i jača svjetla medijskih reflektora na neki način štite od šikaniranja vlasti. Činjenica je da u Srbiji na lokalu nikada nije bilo ovako, ocjenjuje za DW i Jasmina Lukač, urednica političke rubrike lista Danas. „Tamo se ljudi poznaju licem u lice, tamo svatko zna sve o svakomu i tamo je netko tko je na oporbenoj listi ili se suprotstavio lokalnom moćniku – koji je moćan jer je vezan za vladajuću stranku u Beogradu – puno izloženiji nego netko u velikom gradu. To možda i nije novost da se događa samo u vrijeme Vučića, ali moramo konstatirati da je u vrijeme njegove vlasti to zaista postalo intenzivnije i samo se dalje pojačava."

Ukoliko se vlast u tom smislu optuži za diktaturu odmah se pojave analitičari, među kojima ima i onih koji nisu previše naklonjeni Aleksandru Vučiću, a koji tvrde da je to pretjerivanje. Ili se u međuvremenu pojavljuju i neke nove sintagme koje situaciju u Srbiji opisuju kao „nesavršenu demokraciju". Da li za to što se događa na političkoj sceni Srbije moramo tražiti neke nove riječi kako se vlast ne bi uvrijedila? „Naravno da ne moramo", kaže Đokica Jovanović, „jer se jednostavno radi o autokraciji. Diktatura podrazumijeva sveukupnu kontrolu svih aspekata društvenog života. To se još uvijek ne događa" – i tu sada Jovanović navodi jedno veliko ALI – „svaka autokracija teži da postane diktatura. Nema autokracije koja želi postati demokracija. Zato stvar nije nimalo naivna i trebalo bi se pribojavati da ćemo, ukoliko se društvene snage tome ne suprotstave, lagano kliziti u diktaturu."

Oporba: neka se društvo samo izbori

Ako se kao primjer uzmu predstojeći lokalni izbori u općini Pećinci, navodi se da je atmosfera kao da se bira predsjednik države, a ne lokalni odbornici. Umjesto fotografija lokalnih kandidata vladajuće stranke, na plakatima stoji fotografija predsjednika Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandra Vučića. Oporbeni aktivisti tvrde da je na djelu neviđena količina prijetnji, ucjena i kupovine glasova. Kako se uopće postaviti u takvoj situaciji i je li bojkot izbora jedino rješenje? Jasmina Lukač smatra da nije. „Stječe se dojam da političke stranke čekaju da se društvo i mediji tome suprotstave, i da su oni tu da bi to samo malo artikulirali i malo jače medijski razglasili. Sličnu situaciju imali smo u vrijeme protesta protiv diktature. Neka klinci tamo demonstriraju, neka jurišaju na SNS, a mi ćemo čekati što će oni učiniti, pa ćemo se u nekom trenutku priključiti. Ne možete vi samo konstatirati da je na djelu političko nasilje i zastrašivanje i čekati da se društvo samo s time izbori."

Nikada se oporbene stranke nisu tako postavljale, čak ni u daleko težim vremenima, nastavlja Jasmina Lukač. „Takav stav nisu imale ni kad je bio rat, ni dok je vladao Slobodan Milošević. Neka politička borba je postojala i vjera da su političke stranke te koje bi trebale donijeti neku pozitivnu promjenu u društvu."

Bojkot bi bio jedini i dobar način kada bi oporba imala konsenzus o tome, dodaje Đokica Jovanović. „Jer, pitanje je koliko tu zaista imamo oporbe, a koliko je tu raznih trojanskih konja. Bojkot nekih stranaka u tom smislu ne znači ništa, jer će se uvijek izgraditi privid parlamentarizma." Ako se sada zapitamo kako se onda boriti, mislim da je problem oporbe što nedovoljno jasno artikulira društvene probleme, kaže Jovanović. „Oporba se zadržava na razini parola i demagogije, i zato nema adekvatne borbe. Potrebna je ozbiljna analiza društvenih problema i nakon toga odgovarajući programi. Ukoliko toga ne bude ne vjerujem da će se nešto bitno promijeniti, osim ako vlast ne napravi neku katastrofalnu grešku."

Trange-frange koalicija

Kao neka vrsta eksperimenta i iznenađenja pojavila se i lokalna predizborna koalicija u Mionici koju čine Socijalistička partija Srbije (SPS), Jedinstvena Srbija Dragana Markovića Palme i Srpska radikalna stranka (SRS) Vojislava Šešelja. Čelnici tih stranaka navode da će se zajedno suprotstaviti naprednjacima, ali u to naravno nitko ne vjeruje, i sada se samo analizira kakav se manevar krije iza toga. Jasmina Lukač ipak smatra da to nije ništa neobično, jer se na lokalu često formiraju neobične koalicije. „A ova trojka je po meni prirodna koalicija, i to čak možda i na republičkoj razini, ali ne vjerujem da će do toga doći. Šešelj je previše slab, a mislim i da bi njegovo prisustvo odbilo tvrde sljedbenike SPS-a i Slobodana Miloševića. A Palma je samo lokalni lider."

Svi akteri te koalicije se od pada socijalizma bave samo međusobnom trgovinom, naglašava Đokica Jovanović. „Jedina politika Dačića, Šešelja i Palme je daj-dam, i trange-frange. Oni će ipak pomoći vladajućoj stranci, jer će svojom demagogijom utjerati ljude u taj ešalon birača koji će glasovati za vladajuću stranku."