Serbien Tycoons

Miroslav Mišković nastupa kao ozbiljan poslovni čovjek. Uvijek je besprijekorno odjeven, sijeda kosa brižno je počešljana, stakla naočala zatamnjena. On je zaista poslovni čovjek, no što se tiče njegove ozbiljnosti i poštenja - tu se mišljenja razilaze. Ovog 65-godišnjaka smatra se najbogatijim čovjekom u Srbiji s privatnom imovinom u vrijednosti od 2,8 milijardi dolara. Procjenjuje se da njegov koncern Delta holding godišnje ostvari deset posto srbijanskog bruto društvenog proizvoda. Time se Mišković ubraja u mali krug tajkuna koji drže najvažnije branše u Srbiji. Michael Ehrke, voditelj beogradskog ureda njemačke Zaklade Friedrich Ebert, objašnjava: "Oni rade u branšama koje ne podliježu međunarodnoj konkurenciji, kao što su telekomunikacije i trgovina na malo i u mnogim slučajevima imaju monopolistički položaj. Recimo, Mišković raspolaže s više od 70 posto prodajne površine u Beogradu - to je de facto monopol."

Michael Ehrke je upravo izradio studiju o moći oligarhije. Ta moć ima i konkretne posljedice. Tako potrošači u Srbiji za mnoge proizvode moraju platiti znatno više zato što nema značajnijeg tržišnog natjecanja. Domaći poduzetnici rado uz pomoć svojih političkih veza drže podalje od tržišta nepoželjne konkurente iz inozemstva. Zato i cijelo srbijansko gospodarstvo ne uspijeva ostvariti značajniji rast. Jer, umjesto poticanja izvozne industrije, tajkuni se radije koncentriraju na sigurno domaće tržište.

Ratni profiteri

I šef medijskog koncerna WAZ Bodo Hombach smatra se žrtvom tih političko-gospodarskih ispreplitanja. Njegov pokušaj ulaska na srbijansko tržište nedavno je neuspješno okončan. WAZ nije uspio preuzeti jedne srbijanske novine. U tom pokušaju predstavnici koncerna su očito pregovarali i sa sumnjivim posrednicima koji su se na kraju povukli. Bodo Hombach je siguran da su u tome moćnici imali svoje prste: "U slučaju Srbije mi smo uz vrlo mnogo strpljenja više od dvije godine puno toga podnijeli, puno ružnih stvari. To pokazuje da ovdje postoji povezanost oligarhije i državnih organa koju je skoro nemoguće prekinuti. Pred time smo rezignirali i kazali: pod takvim uvjetima ne želimo više biti ulagači."

Većina tajkuna je svoj uspon počela u eri Slobodana Miloševića. Oni su imali odlične odnose s tim diktatorom, zaradili hrpe novaca na privatizaciji i prije svega, na ratovima za vrijeme Miloševićevog mandata. Michael Ehrke kaže: "Tajkune bi se moglo nazvati ratnim profiterima. A oni koji na ratu zarađuju također su i zainteresirani za rat. Moglo bi ih se opisati kao ljude koji sigurno nisu poduzeli ništa protiv tog rata."

Kada su na redu "velike zvjerke"?

Nakon svrgavanja Miloševića s vlasti oligarhija je bez problema promijenila stranu. Ako je vjerovati glasinama, njihova imena se spominju na popisima donatora svih političkih stranaka u Srbiji. U skladu s time, gotovo niti jedan političar ne želi si pokvariti odnose s financijerima iz pozadine. No, to bi se moglo promijeniti. Posebnu pozornost je izazvao nedavni govor predsjednika Borisa Tadića, koji je, obraćajući se oligarhiji, govorio o "nepristojnom bogatstvu": "Nepristojno bogatstvo je nešto što naš narod upotrebljava vrlo često kada govori o ljudima koji imaju preveliko bogatstvo. To bogatstvo nije posljedica rada tih ljudi. I način na koji ljudi imaju to bogatstvo manifestira se na jedan arogantan način, način ignoriranja socijalnih, društvenih ili državnih, nacionalnih problema i potreba. Manifestira se tako što ljudi prije svega i samo vode računa o sebi i vlastitim užicima i nemaju nikakvu socijalnu odnosno društvenu odgovornost."

Vlasnik koncerna Mišković već je hitno morao demantirati vijesti da navodno namjerava prodati sve svoje tvrtke i prebaciti novac u inozemstvo. No, hoće li Tadićeve izjave stvarno imati i konkretne posljedice za srbijanske "velike zvjerke" - o tome predsjednik svjesno ništa nije rekao.

Autor: Christoph Peerenboom/Andrea Jung-Grimm

Odg. ur.: N.Kreizer