Srbija: kemijskom kastracijom protiv silovatelja?

Serija silovanja diljem Srbije, između ostalog i maloljetnica, kulminirala je ovih dana privođenjem jednog beograđanina kojeg se optužuje da je, otkako je u rujnu izašao iz zatvora, u kojem je sjedio upravo zbog silovanja, iznova čak četiri puta počinio ovo kazneno djelo. Kaznenim zakonom Republike Srbije za djelo silovanja predviđena je zatvorska kazna od dvije do petnaest godina. Međutim, statistički podaci pokazuju da su u čak 70 posto slučajeva te kazne na granici zakonskog minimuma.

Statistika pokazuje da blaga kaznena politika može biti jedan od uzroka ovakve pojave, kaže za Deutsche Welle izvršni direktor Komiteta pravnika za ljudska prava Milan Antonijević: „Mislim da sada, naročito poslije ove nove reforme pravosuđa, mi s pravom moramo zahtijevati od sudova da imaju jednu drugačiju kaznenu politiku, i da se ipak ovom pitanju pristupa na drugačiji način. I jedino što možemo očekivati to je efikasno sudstvo, i kazne u j kratkom roku, koje bi spriječile ponavljanje ovakvih kaznenih djela“.

Maksimalna kazna ili kemijska kastracija

Sudska praksa pokazuje da se suci susreću sa zaista širokim rasponom optužbi za silovanje, ističe Božo Prelević, odvjetnik i bivši doministar policije. Veoma čest slučaj su prijavljena djela silovanja iza kojih stoje ili bračne ucjene, ili neki drugi materijalni motivi. Time bi se donekle mogle objasniti blage kazne. Međutim, kada je riječ o nesumnjivim slučajevima silovanja, ili ponovljenih kaznenih djela silovanja, društvo mora na neki način ukloniti tu vrstu opasnosti, smatra Prelević. On stoga podržava inicijative pojedinih zastupnika da se razmisli o uvođenju kemijske kastracije: „Neko moje razmišljanje ide za tim da bi se optuženima mogla ponuditi opcija, znači ili kemijska kastracija, ili teška kazna koja bi bila na granici maksimuma a to je 15 godina zatvora“.

Tražiš nedaće ako ideš na frizuru

Pozivajući se također na sudsku praksu, Antonijević skreće pažnju na sam sudski proces u kome nema dovoljno razumijevanja za žrtve. One na suđenju često prolaze kroz mučan proces reviktimizacije, kaže Antonijević: „To stvarno ide do nekih krajnjih granica. Tako postoje vještaci koji utvrđuju da li je djevojka tog dana kada je bila silovana možda bila kod frizera, i na osnovu toga izvode neke zaključke da je ona ipak možda priželjkivala neki seksualni odnos. To je stvarno jedan ekstrem koji sigurno mora biti ispravljen. Mora se tražiti odgovornost vještaka i samog suca koji ga nije prekinuo u takvom izlaganju, jer vi tu oštećenu stranu ponovo stavljate u poziciju žrtve“.

Božo Prelević kaže da se kod silovanja u recidivu može govoriti o čitavom nizu propusta. Sigurno je da takve osobe tu sklonost ispoljavaju i tokom izvršavanja zatvorske kazne, i one se stoga moraju podvrgnuti praćenju i liječenju. Milan Antonijević također ističe kako se sva krivica ne može prebaciti na pravosuđe. Očito je da svoj dio posla moraju obaviti i centri za socijalni rad, kao i zdravstvene ustanove.

Autor: Ivica Petrović, Beograd

Odg. ur.: N.Kreizer