Srpski plebiscit: za ili protiv Hrvatske?

Ako bi se od pelina umjesto popularnog alkoholnog pića pravili video-snimci, ispalo bi to otprilike kao trominutni video koji je Vladimir Đukanović, zastupnik vladajuće Srpske napredne stranke, objavio na Facebooku par minuta nakon što je Rakitić uvalio posljednji penal Akinfejevu. Tako izgledaju razočaranje, frustracija i gorčina odjednom.

„Vjerujem da se sada raduju ova naša građanština, ova centralnobeogradska elita i jugonostalgičari", rekao je on. „Pošto navijate za Hrvatsku zajedno sa Đokovićem, od srca vam želim da kad odete tamo na more ni slučajno ne upalite svijeću žrtvama Jasenovca, Jadovna, nemojte se slučajno sjetiti prognanih Srba nego obavezno proslavite Oluju."

To je prilog trenutno najvažnijoj diskusiji u Srbiji, daleko bitnijoj od Kosova, slobode medija, urušavanja institucija… za koga si? Za Hrvate ili protiv njih?

U tom referendumu nije dovoljan refleks manje-više neutralnog navijača kojeg opredijeli neki detalj, neki potez. Ne, za ili protiv Hrvatske se shvaća kao čvrsta odluka koja se mora racionalizirati najčešće političkim razlozima.

„O besmislici kako svatko ima pravo navijati za koga želi, sumanuto je trošiti riječi, jer nisam još zatekao Argentinca koji će ikada navijati za Englesku, niti Grka koji će navijati za Tursku i obrnuto. Postoji nešto što se zove moral i poštovanje vlastitog naroda, a to našoj jugonostalgičnoj eliti izišloj iz Brozovog šinjela očito najviše nedostaje", pojasnio je Đukanović u kolumni za list Blic.

Tko ima većinu?

Sve bi možda i ostalo na uobičajenom lovu na „izdajnike" i „komuniste" – lov koji inače vrlo lijepo udružuje srpske i hrvatske nacionaliste – da nije stiglo mišljenje s najvišeg mjesta, a zna se koje je u Srbiji najviše mjesto.

Predsjednik Aleksandar Vučić se izjasnio kao navijač Rusije i pojasnio kako je morao isključiti ton tijkom prijenosa četvrtfinala na RTS-u. To je pročitano kao optužba da je komentator RTS-a naginjao Hrvatima što je valjda primijetio jedino Vučić. Kako bilo, tokom polufinalne utakmice Hrvatske i Engleske se Aleksandar Stojanović, najpoznatiji sportski reporter u zemlji, vidno trudio da prigušenim glasom proprati golove Hrvatske.

Pomalo iznenađujuće, nije izvjesno da „antihrvatski" blok u Srbiji ima većinu, pogotovo ako kao mjerilo uzmemo one koji intenzivno koriste internet. Online-anketa popularnog portala B92 s više od 20.000 sudionika pokazala je da blaga većina navija za Hrvatsku protiv Engleske. Čak i publika tabloidnog „patriotskog" portala republika.rs se u solidnih 37 posto slučajeva izjasnila za Hrvatsku, a u 50 posto za Englesku.

Ni simpatizeri hrvatske reprezentacije u Srbiji nisu lišeni postojanja prvoboraca koji svemu pripisuju politički kontekst. Tako je bivši nogometni komentator Milojko Pantić naprasno postao omiljeni gost hrvatskih televizija jer je izjavio da „građanska" Srbija u četvrtfinalu navija za Hrvatsku, ali da postoje „klero-nacionalisti" koji su na strani Rusije.

„Jedni zbog objektivne nemogućnosti da navijaju za svoju po pravilu neuspješnu reprezentaciju Srbije, počinju navijati protiv uspješne reprezentacije Hrvatske, i tako pronalaze način svog učešća i svoje nade", kaže za DW beogradski pisac Vladimir Tabašević.

„Drugi, oni koji za sebe pogrešno vjeruju da su emancipiraniji, i s one strane ovakvih nacionalnih podjela, navijaju, u inat, protiv onih među svojima koji navijaju protiv Hrvatske, lažno se zanimajući za nogomet onda kada tim svojim zastupanjem, javno, opet i iznova mogu pokazati kao ne-prosječne-Srbende", dodaje on.

Marko Dražić, autor satiričnog portala njuz.net, vrlo omiljenog i u Hrvatskoj, kaže da se previđa da ljudi koji više prate sport – a on spada u tu grupu – gaje moment rivalstva, kako u klupskom, tako i u reprezentativnom nogometu.

„Isto kao što ja, kao zvezdaš, nikada ne navijam za Partizan – ne iz mržnje, već iz rivaliteta – tako kao navijač Srbije teško mogu navijati za Hrvatsku u finalu. Nisam time nacionalist, štoviše, dan poslije finala idem u Hrvatsku na more", kaže Dražić za DW.

To je teza koju je na najbolji način definirao poznati pisac i dramaturg Božo Koprivica, veliki partizanovac. „Da [Zvezda] igra protiv jedanaest Hitlera, ja navijam protiv Zvezde."

Tompson u staklarskoj radnji

Boris Vučurević, autor također regionalno popularnog portala Tarzanija, pak ima političke razloge. Ali, kako objašnjava za DW, hrvatski igrači su sami te razloge isporučili. „Ne mogu navijati za reprezentaciju koja pobjedu protiv Nigerije slavi ustaškim pjesmama uperenim protiv srpskog naroda", podsjeća on na kronično pjevanje „Bojne Čavoglave" Marka Perkovića Thompsona u svlačionici.

Baš ništa protiv Hrvata, objašnjava Vučurević, ali uvijek protiv ustaškog pokreta i ideologije. „A Thompson je poznat kao čovjek koji pjeva ustaške pjesme. U 'Čavoglavama' imamo stihove 'stići će vas naša ruka i u Srbiji', a počinje ustaškim pozdravom 'za dom spremni'."

Koliko sve to može biti sumanuto i nelogično pokazao je video u kojem hrvatski igrač Domagoj Vida kaže da će „Beograd gorjeti" – ali tu misli na kavanu u Kijevu koju drži Srbin, a gdje je Vida provodio vrijeme i stekao puno prijatelja. I očito zavolio pjesme Tome Zdravkovića. Malo „Čavoglave", malo „Kafana je moja sudbina".

„Mundijal kao da u navijačima i nogometašima budi najbolje i najgore", kaže Marko Dražić. Ipak, naši sugovornici smatraju da je suluda situacija u kojoj pitanje navijanja za ili protiv Hrvatske dominira kao tema.

„To ne treba da bude krucijalno, svako ima pravo navijati za koga god želi. Nemam ništa protiv ljudi koji navijaju za Hrvatsku, imaju svoje razloge, naravno da ih ne smatram izdajnicima niti išta slično. Samo ne želim da mi se nameće kako trebam navijati za Hrvate jer su naši susjedi. Gdje toga ima? Škoti naravno ne navijaju za Engleze", dodaje Vučurević.

Lopta umesto glave

Naelektrizirana kakofonija se dobiva kada se pomnože obožavanje nogometa, težina Mundijala, bliža ratna povijest i ljetna medijska rupa koju srpski tabloidi popunjavaju naslovima poput: „DOTAKLA DNO! Kolinda treskala guzicom i sisama pred Medvedevom i Infantinom!" I naravno varijacijama na temu da je „najbolji vratar svijeta" Srbin, nešto kao Tesla.

„Reflektori nogometnog stadiona su postali jedini tračak svjetlosti za obespravljene širom svijeta", navodi pisac Vladimir Tabašević. „Aktivna participacija u političkom životu zajednice, spala je na zauzimanje strana među suprotstavljenim nogometnim timovima, a svoj vrhunac doživljava u susretima reprezentacija. I to je, nažalost, sav politički život prosječnog Srbende."

„Možda će nekad doći vrijeme kad ćemo neki mi u toj lopti koja se negdje uporno kotrlja, prestati vidjeti glavu, već puku loptu. Do tad, nažalost, drugi će nizati pobjede, usprkos tome što su Hrvati ovaj put na svjetskoj razini pokazali da znaju s loptom", zaključuje Tabašević.

Baš zato što jedni znaju, a drugi ne znaju s loptom i što sve postaje politika, Srbi koji ne simpatiziraju sa nogometašima sve nade polažu u Francusku. Ako pak Hrvatska pobijedi, mogli bi godinama ili desetljećima slušati naslađivanje tuđom mukom iz susjedstva. Strahuje li od toga, pitamo Borisa Vučurevića. „Ne, jer ne razmišljam o tome da će Hrvati postati prvaci svijeta."