Stranci u Njemackoj

Zlobnici komentiraju da se tim zakonom strance dijeli u dvije kateogrije - na one pozeljne i one nepozeljne. U svakom slucaju, Njemacka se zeli obraniti od nekontroliranog priliva stranaca u vemenima kad se i sama bori s problemima nezaposlenosti i ocuvanja svojih socijalnih institucija.

No nakon Drugog svjetskog rata, kada je porusenu zemlju trebalo sto hitnije obnoviti, Njemacka je u razodoblju izmedju 1955 i 1973 sluzbeno pozivala strane radnike da dodju u Njemacku - kako su svi tada vjerovali - na privremeni, radni boravak. Vecina tadasnjih "gastarbeitera" tu je medjutim i ostala, a u medjuvremenu tu stasa vec druga i treca generacija obitelji prvih stanih randika.

Njemacka je 1955. godine potpisala prvi ugovor s Italijom o razmjeni stranih radnika, a 1960 su uslijedili ugovori sa Spanjolskom i Grckom, godinu dana kasnije s Turskom, zatim s Porutgalom, Tunisom i Marokom. Ugovor s bivsom Jugoslavijom Njemacka je potpisala 1968. godine.

Dolazak milijuntog "gastarbeitera" 10. rujna 1964. godine bio je pravi medijski dogadjaj - a Portugalcu Amandu Sa Rodriguesu priredjen je svecani docek na Glavnom kolodvoru u Kölnu, s buketom cvijeca i mopedom na poklon.

Tih se prizora sjeca i Konstantin Kalandranis, 53-godinsji Grk koji je 1962 godine, kao 11-godisnji djecak iz Atene dosao u Njemacku. Njegov je otac bio jedan od prvih grckih gastarbeitera.

Njeogvo je uklapanje u novu sredinu bilo vrlo tesko. Kao i svi ostali useljenici, i on je imao velikih teskoca s jezikom:

43. trogodisnji Rocco Bronte je automehanicar, porijekom iz Sicilije, a u Njemackoj zivi od 1977. godine. On je u Köln dosao kao 16- godisnjak i na pocetku je i on imao velike probleme s uklapanjem u njemacko drustvo.

Bez obzira na te probleme "njemacko privredno cudo" 60-tih i 70- tih privlacilo je sve vise obitelji iz Italije, Spanjolske, Portugala, Grcke, Turske i bivse Jugoslavije. U razdoblju izmedju 1960 i 1972. u njemackim tvrtkama je udio stranih radnika s 1 i pol posto porastao na gotovo 11 posto. 1960 godine u Njemackoj je zivjelo 330.000 stranih radnika, 1969 milijun i pol, a 1973. cak preko 2 i pol milijuna. Prema sluzbenim podacima trenutno u Njemackoj zivi oko 7 milijuna i 300 tisuca stranaca, ode cega oko sedmina njih- dakle - nesto preko milijun njih je porijeklom iz zemalja bivse Jugoslavije.

Vecina stranih radnika te prve generacije se manje ili vise uspjesno integrirala u njemacko drustvo.

70-tih godina s podrucja bivse Jugolsavije u Njemakcu su stigli i Branimir Cuturic, Hrvat iz Zenice, i Svetlana Ressel iz Beograda. Ni Branimir Cuturic, ni Svetlana Ressel nisu bili prinudjeni napustiti tadasnju Jugoslaviju - nisu bili protivnici Titovog rezima, niti su u Njemackoj zbog toga trebali traziti azil. Oni su u Njeamcku dosli jos koncem 60-tih godina. Kada su tada odlucivali o tome da napsute svoju domovinu, glavni je razlog bio taj sto su htjeli upoznati svijet i nesto nauciti. Svetlana je iz Boegrada otisla u sveucilisni grad Münster, a Branimir u Nürnberg.

Za Branimira Cuturica iz Zenice Njemcka ni do tada nije bila nepoznata zemlja. Njegov stariji brat Dragan radio je kao dusebriznik za hrvatske migrante u blizini Heidelberga. Branimir Cuturic dolazio mu je u posjete za vrijeme skolskih praznika i tada bi uvijek zaradio nesto novaca. Uz to je naucio i njemacki. Nakon sto je u Hrvatskoj bilo uguseno "Hrvatsko proljece" 1971. godine Branimir Cuturic je odlucio doci u Njemacku, gdje je vec zivio njegov brat. "Za mene, kao Hrvata u Bosni i Hercegovini tada nije bilo nikakve perspektive. Hrvati su tamo manjina. Kao skupina koja zastupa drugacija politicka misljenja, odmah ih se proglasava nacionalistima, sovinistima, drzavnim neprijatlejima i slicno. Osim toga, obzirom na moj studij, zelio sam zivjeti kao slobodan covjek - osjecati se slobodnim, slobodno se kretati i izrazavati svoje misljenje."

I u Njemackoj trenutno vladaju snazna drustvena previranja - prije svega na sveucilistima. Za sada su se stisali studentski prosvjedi, koji su tijekom proslog semestra snazno potresali Njemacku. Svetlani Ressel ti se prosvjedi nisu svidjali. Za nju je Njemacka zemlja matematicara i filozofa i ovdje je ona zeljela uci u svijet znanosti. Kada je pocela studirati u mirnom sveucilisnom gradicu Münsteru, boravila je kod jedne njemacke obitelji. Tako je lakse naucila njemacki jezik i ujedno se osjecala vrlo dobro primljena. Ona nije dozivjela nikakve slucajeve diskriminacije: "Nikada nisam dozivjela pocetkom 70-tih godina da me netko diskriminira ponasao ili se neprijateljski postavlja"

Prednosti zivota u Njemackoj nije uzivala samo kao studentica, vec i kasnije , kada je pocela raditi kao docentica za slavisitku na Sveucilsitu u Heidelbergu.

"Ja sam se od samog pocetka ovdje dobro osjecala, jer sam oduvijek imala osjecaj da ovaj red koji tu vlada - a ja sam covjek koji jako voli red - da mi ta sredjenost zivota ovdje pruza puno prosotora za moj osobnu kreativnost. Tu se ne trati toliko vremena na cekanje po raznim uredima i ima se puno vise vremena za druge stvari. "

Osim korektnosti i pouzdanosti Nijemaca ona u Njemackoj cijeni i gostoprimstvo, kao i njemacku umjerenu klimu. No tijekom 33 godine , koliko zivi u Njemackoj, uocila je i niz promjena u nacinu zivota u Njemakcoj.

"Dosta se tih starih njemackih vrijednosti i promijenilo - kao sto je na primjer tocnost, urednost. Te su promjene po mom misljenju negativne."

Bez obzira na to ova 53-godisnja profesorica Slavistike, koja je u medjuvremenu uzela njemacko drzavljanstvo, Njemacku smatra svojom domovinom i nema se namjeru vracati u Srbiju.

I Branimir Cuturic je jos za vrijeme studija odlucio ostati zivjeti u Njemackoj. Tu se ozenio, dobio dvoje djece i sagradio kucu u juznoj Njemackoj, gdje radi kao nastavnik. On zivi poput tisuca njemackih obitelji - radino i mirno. Od svoje uciteljske place otplacuje kredit za kucu, a u garazi je parkiran njegov Volswagen Passat. On se i dalje redovito sastaje sa svojim zemljacima u hrvatskoj zajednici.

"Osjecam se kao i prije, osim sto sada zivim pretezno s Nijemcima. Ali sto se tice mog osobnog identiteta, to je bio postepeni razvoj koji je pratilo zivotno iskustvo. Ne osjecam niti ne vidim da sam ista izgubio od svog identiteta."

Branimir Cuturic zeli zadrzati hrvatski jezik i stil zivota, tako da te vrijednosti upoznaju i njegova djeca - no oni se, kao i svi njihvi vrsnjaci vise zanimaju za pomodnu odjecu i kompjutorske igrice. "Meni bi bilo jako drago kad bi moja djeca perfektno govorila hrvatski. Moja zena je Nijemica, govori vlrlo slabo hrvatski, isto kao i djeca. Ja zbog tih razlika ne zelim da dolazi do sukoba u obitelji , ne zelim u opasnost dovoditi svoj obiteljski zivot."

54-godisnji ucitelj Cuturic je jedini koji u njihovoj obitelji nema njemacku putovnicu. Da bi dobio njemacko drzavljanstvo, trebao bi se odreci svog hrvatskog. On ne vidi nikakve prednosti u prihvacanju njemackog drzavljanstva.

"Osjecam se potpuno integriranim i nemam nikakvih problema. Ja sam do sada proveo vise vremena u Njemackoj nego u Zenici. Nemam nikakvih problema ni na svom radnom mjestu."