Stvaranje svjetova u Veneciji

Nikola Koydl, Zoltan Novak i Matko Vekić slikari su koji Hrvatsku predstavljaju na 53. Venecijanskom bijenalu. Ovogodišnja smotra se odvija pod zajedničkom temom „Stvaranje svjetova“, a ostaje otvorena do 22. studenog. Iako je posljednjih godina moguće čuti kako je Venecijanski bijenale, nekad najprestižnija smotra suvremene umjetnosti, pao na niske grane, mnogi će umjetnici ipak reći kako biti izabran za Veneciju nije mala stvar.

Neujednačeni kriteriji izbora

Zoltan Novak, slikar i docent na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti priču smješta u dobro nam poznati lokalni okvir: „S obzirom da nama u Hrvatskoj nije dostupna, uvjetno rečeno, svjetska karijera ili prezentacija u velikim elitnim svjetskim muzejima, ostaje nam Bijenale kao nešto gdje ipak možemo doći. Vjerujem da svaki umjetnik potajno sanja i misli o tome da će jednoga dana biti izabran i biti tamo prisutan“, kaže Novak. Njegov kolega, ali i nekadašnji profesor s Akademije, Nikola Koydl, nešto je umjereniji kada govori o svojem izboru za Bijenale: „Za mene osobno to znači dosta, ali istovremeno, začudit ćete se, i ne bog zna što, budući da je vrijeme za likovnu umjetnost prilično loše, nepovoljno“ smatra Koydl i dodaje kako izlagati na Bijenalu danas i nije neka neka čast, s obzirom da su tamo Hrvatsku već predstavljali prilični „diletanti i amateri“. Prisjeća se tako godine kada je selektor u Veneciju poslao dvojicu poznatih konceptualnih umjetnika, čiji izbor doduše ne smatra spornim…„…ali je poslao i jednog umirovljenog kapetana duge plovidbe koji je čisti amater, te jednog vrtlara iz Dubrovnika, koji je „izložio“ hrpu zemlje koju je onda grlio. Kad to vidite, a i kada čujete komentare koji su uslijedili, onda je sve jasno. Ako oni mogu izlagati, onda možete i Vi i Vaša mama. Naravno, ukoliko Vas izbornik smatra zanimljivima“.

Biennale kao izlazak u svijet

No, bilo kako bilo, činjenica jest da sama prisutnost u Veneciji jamči veliku posjećenost, a i mogućnost da radove, osim znatiželjnih turista, vidi i netko od stručne javnosti, kaže Zoltan Novak: „Prema informacijama koje imam, jako je posjećeno, kupuju se katalozi, ljudi se javljaju na mail i sama činjenica da sam tamo za mene je uspjeh“. Ovogodišnju hrvatsku selekciju potpisuje povjesničarka umjetnosti i ravnateljica zagrebačke Moderne galerije Biserka Rauter Plančić. Nakon što su objavljena imena izabranih autora, u javnosti se moglo čuti negodovanje zbog činjenice da su sva trojica slikari. Međutim, kaže Nikola Koydl, svaki od njih ima svoj zasebni i različiti svijet u kojem živi i stvara: „Koncept je napravljen tako da svatko od nas ima svoju zasebnu cjelinu. Počinje s Vekićem i njegovim pokretnim slikama i jednom statičnom, onda je u sredini Novak sa svojim velikim sjajnim slikama koje je nedavno izložio na samostalnoj izložbi u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, a ja sam tu sa slikama koje još do sada nisam izlagao, u dva mala prostora s lošom rasvjetom“, primjećuje Koydl.

Naime, hrvatski je paviljon smješten u palači Querini Stampalia, koja, smatra Koydl, i nije najsretnije rješenje: „Ta palača koju je adaptirao poznati arhitekt Scarpa može služiti za jako dobru izložbu numizmatike, knjiga, medalja, ali za instalacije i slike zapravo nije pogodna. Prostori su premali, rasvjeta je loša. Ali, to je jedino što imamo na raspolaganju. Čini se da nema novaca za bolji prostor. Ovo je zaista neadekvatan prostor“, zaključuje Koydl.

Izložena djela Zoltana Novaka zagrebačka je publika nedavno imala priliku vidjeti i na njegovoj samostalnoj izložbi u Gliptoteci.

Umjetnici osjetljivi ali ne previše

„Nastajala su u protekle tri godine, a selektorica je odabrala jedan manji dio te velike izložbe budući da se podudarao s njezinom koncepcijom. Ona je napravila odabir, ne ja, jer selektor ima pravo da unutar opusa autora odabere što želi. To je otprilike kao redatelj koji bira glumce za određenu sekvencu. Mislim da to unutar ovih okvira koji su nam zadani prostorom koji i nije najsretniji, funkcionira dobro“, objašnjava Novak. Iako priznaje da je danas, u Hrvatskoj, razmjerno teško živjeti od slikarstva, Zoltan Novak kaže kako su umjetnici ipak privilegirani dio čovječanstva: „Najnesretniji ljudi su pjesnici bez pjesama i slikari bez slika. Ljudi griješe u svojoj percepciji umjetnika: mi jesmo osjetljiviji, ali ima puno emotivnijih ljudi od nas. Mi se hranimo tuđom srećom ili nesrećom. Dok netko drugi, tko zaista pati i ne zna više što bi s tim problemom, mi imamo određeni odmak i možemo reći: 'baš fino, iskoristit ću ovo i naslikat ću dobru sliku'. Kao neka emocionalna čudovišta smo.“

Zanimalo nas je kako ova dvojica umjetnika definiraju svoje svjetove? Zoltan Novak: „Moj svijet se mijenja sukladno ritmu i prolaženju mog života u proteklih dvadeset godina. Recimo da je to jedan paralelni svijet. Čini mi se da je svaki umjetnik uvijek elementarno nezadovoljan životom kojega živi i svijetom koji ga okružuje“, primjećuje Novak a Koydl lakonski zaključuje: „Rekao bih da moj svijet ima glavu i rep“.

Autor: Petra Martić

Odg. ur.: N. Kreizer