Svemirski letovi s ljudskom posadom na prekretnici

Od tih dviju katastrofa svemirske misije s posadom ni do danas se nisu oporavile. Iako se nalazi samo nešto više od 300 kilometara nad nama, svemir je – čini se – gotovo nedostižan. Kada iz Svemirskog centra Kennedyja na Floridi polijeće američki raketoplan, šest kilometara udaljeno od startne rampe trese se tlo pod nogama. Potrebno je tek nešto više od osam minuta da bi se sa Zemljine površine vinuo u orbitu. No, u tih osam minuta u raketoplanu se odvijaju visoko složeni tehnički procesi – procesi koji mogu poći i po zlu. 1986. – 73 sekunde nakon polijetanja – eksplodirao je svemirski brod «Challenger», a prije tri godine na startu je teško bila oštećena i letjelica «Columbia» koja se dva tjedna kasnije pri povratku na Zemlju u ozračju planeta raspala i izgorjela.

Komplicirana, zastarjela i skupa tehnologija

Nakon dvoipolgodišnje prisilne pauze lani je u srpnju na put u svemir opet odaslan jedan shuttle. No, i s tim je letom – prvim nakon nesreće «Columbije» – ponovno bilo komplikacija. Stoga je datum polaska idućeg svemirskog broda još posve otvoren. Space shuttleovi – koncipirani početkom 70-ih godina u jeku euforije zbog letova na Mjesec – odveć su složeni, osjetljivi na kvarove i preskupi.

Usred američke svemirske pauze Kinezi su lansirali svoju prvu raketu bez ljudske posade. Za paraliziranu svemirsku silu Sjedinjene Američke Države bio je to izazov da u roku od samo nekoliko mjeseci ožive stare ciljeve, kaže Ernst Messerschmid, njemački astronaut koji je 1985. i sâm sudjelovao u jednoj svemirskoj misiji, a danas kao profesor o svemirskim letovima predaje na Sveučilištu u Stuttgartu: «Predsjednik Bush je krajem siječnja 2004. u svom govoru formulirao američki cilj, a to je izrada letjelice kojom će se do 2020. Amerikanci spustiti na Mjesec i koja će potom zamijeniti space shuttle kao prevozno sredstvo do Svemirske postaje. No, to neće uspjeti ostvariti bez pauze, ako se obistine najave da će space shuttle povući iz prometa najkasnije 2010. godine. Ne mogu si zamisliti da će do tog trenutka za pogon biti spremna nova, zamjenska letjelica.»

Bush NASA-i odredio smjernice

NASA je svojim shuttleom prošla kroz mnoge bolne spoznaje. Idući model stoga će biti posve drugačiji: ubuduće će i SAD strogo praviti razliku između prijevoza materijala i ljudi u svemir. Letjelice s posadom moraju biti krajnje sigurne i zato su vrlo skupe. Nasuprot tome je za rakete koje sa sobom nose satelite sasvim dovoljna i pouzdanost od oko 95 posto. Bushev govor o predstojećem okončanju razdoblja space shuttleova i početku novoga prodora u svemir podigla je veliku prašinu, ali se ni izdaleka ne može usporediti s legendarnim govorom Johna F. Kennedyja, kojim je tadašnji američki predsjednik doveo do uzleta čovjekovog putovanja u svemir. NASA danas raspolaže vrlo ograničenim sredstvima – sve dok shuttle još leti, za razvoj novog modela svemirskog broda ostaje malo novca. Najučinkovitije bi bilo kada bi se flota shuttleova istog trenutka zauvijek ugasila. No, u tom bi slučaju NASA godinama bila osuđena na pukog promatrača, što je politički nezamislivo. Osim toga, SAD u tom slučaju više ne bi mogao ispunjavati svoje međunarodne obveze. I europski svemirski laboratorij «Columbus» čeka na transport uz pomoć space shuttlea. Tek će njegovom instalacijom na Svemirskoj postaji biti moguća provedba složenih znanstvenih eksperimenata.

Europljani strahuju za «Columbusa»

«Glede Svemirske postaje je vrlo, vrlo važno da ne dođe do odustajanja, da se Amerikancima na najvišoj političkoj razini kaže kako određene stvari ne smiju mijenjati jednostrano. Trebat će nam još najmanje deset do 16 letova shuttlea kako bismo bili sigurni da će laboratorij ‹Columbus› i dostatna količina opreme iz Europe biti dopremljeni u svemir. Za nas bi predstavljalo katastrofu, ako ‹Columbus› ne bi bio prevezen shuttleom», poručuje profesor Messerschmid.

Hoće li se, međutim, space shuttle još tako često vinuti u svemir, ovisi prije svega o idućem pokusnom letu, najranije u svibnju ove godine. Bude li opet većih tehničkih problema, kraj njegovih misija istog bi trenutka bio neizbježan. Astronauti na Svemirsku postaju i natrag na Zemlju trenutno mogu letjeti samo uz pomoć ruske rakete tipa «Sojuz». Kako bi se uštedjelo na vodi i zraku, trenutno su samo po dva astronauta na Međunarodnoj svemirskoj postaji, ali su oni u cijelosti zauzeti njezinim održavanjem i nadzorom – nakon tog izigravanja «kućnog majstora» za znanstvena istraživanja više ne ostaje vremena.

Bez suradnje nema svemirske avanture

Svemirski letovi s ljudskom posadom nalaze se na prekretnici. Stara tehnika space shuttleova više ničemu ne vrijedi, a nova – koja bi ju trebala naslijediti – još se ne nazire. Kinezi svoje rakete u svemir šalju prije svega zbog prestiža. U idućih deset godina na Mjesec namjeravaju odaslati i posadu te time izazvati novu svjetsku utrku u svemirskim letovima, otprilike kao i u vrijeme Hladnoga rata. No, prije nego se ostvare odvažni snovi o Mjesecu i Marsu, stručnjaci za svemirske letove najprije moraju riješiti aktualne probleme u orbiti. Unatoč svoj konkurenciji, nužna je suradnja, jer samo jedna nacija jedva da na svojim leđima može ponijeti teret svemirske avanture, opominje Ernst Messerschmid: «Ne budemo li pošteno nastavili i dovršili program Međunarodne svemirske postaje, nećemo više morati ni razmišljati o daljnjim misijama – poglavito u širem svjetskom kontekstu kao što je ISS. Uspjeh te Svemirske postaje bitno će ovisiti o budućim misijama na Mjesec. Bez te pretpostavke neće biti ni letova na Mars ili druge planete u blizini Zemlje.»