Sveučilište nenasilja
3. lipnja 2010
Evet Abou Hamdan ima pune ruke posla, kako privatno tako i poslovno. Ima četvero djece i radi kao učiteljica umjetnosti na jednoj školi. No, usprkos manjku slobodnog vremena, odlučila je ponovno "zagrijati školsku klupu“ i upisala se na Sveučilište nenasilja u Bejrutu. "U Libanonu mnogo djece odrasta u atmosferi religiozne netolerancije. Učitelji i roditelji im govore da se moraju bojati onih koji su drugačiji od njih. U školama gotovo da i nema prostora u kojem bi djeca mogla slobodno razvijati svoju osobnost. Nitko od njih ne dobiva mogućnost da sam nešto stvori ili slobodno kaže što misli. Osobnost se potiskuje, a to opet s druge strane potiče spremnost na nasilje“, kaže 40-godišnja učiteljica.
Zabrane i batine na školskom rasporedu
Abou Hamdan navodi kao primjer kada je njezin sin bio isključen sa sata tjelesnog odgoja jer nije napamet znao odrecitirati neki tekst. "To im je omiljena metoda kažnjavanja“, kaže Abou, "da djeci zabrane toliko važno kretanje. Osim toga, u školi dobivaju i batine a mnogi roditelji jednostavno prihvaćaju ovakve odgojne metode“.
Prema njezinom mišljenju ovakav odnos prema djeci čini ih podložnijima agresivnim kampanjama političara spremnih na nasilje. "Naša su djeca već bila 'hrana za topove' mnogih ratova koje smo doživjeli. No, nove generacije su zaslužile svoju slobodu i svoje živote. Toliko dugo dok će svatko od nas reći da ga se ne tiče što se oko njega događa, snosi dio krivnje. Moramo zaustaviti negativna strujanja, a po mom mišljenju, nenasilje se prenosi odgojem“, dodaje Abou Hamdan.
Ova strastvena učiteljica nade polaže u Sveučilište nenasilja i očekuje da će ondje naučiti neke nove, alternativne odgojne metode. Neke je već savladala i primjenjuje ih u svojoj nastavi.
"Primjerice, na stol postavim nekoliko predmeta i djeca ih onda moraju opisati iz njihove perspektive, onako kako ih oni vide. To je izvrsna vježba koja pokazuje da istina ima nekoliko lica. Naravno, istina je samo jedna, ali svatko je doživljava na svoj način“, objašnjava ona.
Duga povijest ratovanja i nasilja
Nasilje obilježava svakodnevicu Libanona već duže vrijeme. Građanski rat je doduše završio prije dvadeset godina, no o događajima iz tog vremena se do danas nije razgovaralo na pravi način. Na mnogim zgradama u Bejrutu se još uvijek vide tragovi oružanih sukoba. Do danas ne postoji zajednički povijesni udžbenik koji bi učenicima objasnio događaje proteklih desetljeća. Ni nakon završetka rata ova zemlja nije dosegla stanje mira.
Jug Libanona bio je još prije deset godina pod izraelskom okupacijom. Prije pet godina se ova zemlja ponovno našla na rubu građanskog rata – povod je bilo ubojstvo bivšeg premijera Rafiqa Haririja. U ljeto 2008. su se ovdje vodile borbe između Hezbollaha i izraelske vojske.
S obzirom na sve ove činjenice teško je zamisliti da bi ovdje mogle funkcionirati neke metode za rješavanje sukoba na miran način. No, upravo je to za fizičara i ekonomista Walida Slaybija bila motivacija i izazov da osnuje Sveučilište nenasilja.
"Ni ja a niti mnogi drugi nismo željeli napustiti zemlju. Usprkos ludilu rata koje je ovdje vladalo, odlučili smo nešto poduzeti. Počeli smo razmišljati o idejama nenasilja, organizirali smo mnoge mirovne prosvjede u cijeloj zemlji. Jednom kada smo planirali organizaciju velikih demonstracija, napala nas je policija i pucala na nas. Jednostavno su nas se prestrašili!“, sjeća se Slaybi.
Razlozi i korijeni leže još u djetinjstvu
Walid Slaybi prije svega bi želio reformirati državne i društvene strukture. Uvjeren je da nasilje nastaje zbog religija koje prožimaju libanonsko društvo. Sva radna mjesta u javnim službama dijele se prema načelu vjerske proporcionalnosti – bez obzira je li riječ o parlamentu, upravi sindikata ili o sveučilištima. "Ovakav sustav još više podupire neprijateljstva među različitim religijama“, kaže Slaybi koji sa svojim studentima vježba na koje načine mogu prevazići svoje strahove.
"Primjerice, studente podijelim po vjerskim grupama i dam im zadatak da ispričaju što se o nekoj drugoj grupi u njihovoj okolini govori. To je stvarno ludo što se tada može čuti. Mnogi se ukoče, neki se odmah počnu uzrujavati i puni mržnje govoriti o pripadnicima druge vjere. Čovjek stječe dojam kao da će odmah izbiti građanski rat. Veliki dio te mržnje potječe još iz djetinjstva. No, tijekom ove vježbe studenti počinju razmišljati o svojim osjećajima i uvjerenjima“, objašnjava osnivač ovog Sveučilišta.
75 studenata, koliko ih trenutno ovdje studira, dolaze iz Libanona, Sirije, Iraka, Jordana, Egipta i Palestine – jedan od ciljeva ovog novoosnovanog Sveučilišta je i bolje povezivanje onih koji žele širiti ideju nenasilja. U kolikoj mjeri će ono imati uspjeha u arapskom svijetu, 55-godišnji Walid Slaybi se za sada ne usuđuje procjenjivati, s obzirom da, kako kaže "svaka od ovih zemalja je posebna na svoj način i u njoj vladaju isto tako posebni sustavi". "Tek će vrijeme pokazati svoje“, zaključuje Walid Slaybi.
Autor: Mona Naggar / Željka Telišman
Odg.ured: Andrea Jung-Grimm