Svi razgovaraju sa svima, ali semafor se već nazire

Tjedan dana poslije izbora svašta se zna osim glavnog: tko će sastaviti vladu i tko će biti kancelar, prvi poslije šesnaestogodišnje ere Angele Merkel.

Još u izbornoj noći, kada su kocke pale tako da i pobjednički socijaldemokrati i gubitnički kršćanski demokrati ovise o volji dvije manje stranke, Zelenih i liberala, ove potonje su odlučile prekršiti tabu njemačke politike. Naime, prvo pregovaraju međusobno umjesto da dozvole najjačoj stranci da pozove za stol.

Ideja je jasna – ako se dogovore Zeleni i Liberali, onda će praktično moći birati hoće li kao kancelara izabrati crvenog Olafa Scholza ili crnog Armina Lascheta.

Izvori kažu da je atmosfera dobra, uvažavanje obostrano, ali da još milje dijele Zelene i liberale od dogovora. Glavne teme izborne kampanje bile su zelena reforma gospodarstva i društva, povećanje poreza za bogate, zaduživanje i javne investicije, povećanje minimalne satnice, ograničenje rasta stanarina… I za što god se uhvatite, Zeleni kažu „da", a liberali „ne".

No, opće je uvjerenje da dvije stranke povezuje čelična volja da ponovo vladaju i utječu na razvoj Njemačke više nego što se to može iz oporbenih klupa.

Socijaldemokrati hoće utroje

Tijekom proteklog vikenda su sve četiri spomenute stranke stupile u takozvane „sondirajuće razgovore" – to bi, frazom nogometnog komentatora, bilo „početno ispitivanje snaga“. Tko se s kim može dogovoriti? Što tko nudi?

U ustima cijele Njemačke su „semafor" i „Jamajka", nazivi dvije koalicije prema bojama stranaka koje bi ih činile. U prvoj bi bili socijaldemokrati, Zeleni i liberali (dakle crveni, zeleni i žuti kao na semaforu), a u drugoj kršćanski demokrati, Zeleni i liberali (kao na zastavi te karipske zemlje).

Socijaldemokrati i Zeleni su svoj sastanak napustili srdačno, govoreći o atmosferi punoj povjerenja. S liberalima je bilo „konstruktivno“. „Naravno da je bilo jasno da su nam programske pozicije u značajnim točkama udaljene“, rekao je o razgovoru sa socijaldemokratima glavni tajnik liberala Volker Wissing. „Ali je jasno da smo odlučni napraviti reformsku vladu koja će odvesti zemlju naprijed."

Liberali su razgovarali i s kršćanskim demokratima, tri puna sata, i to je bilo „konstruktivno". Ali mnogi poznavatelji prilika bi rekli da je to samo mig vlastitim biračima da se liberali nisu olako odlučili za koaliciju s dvije stranke lijevog centra.

Socijaldemokrati već očekuju konkretne razgovore o semafor koaliciji. „Želja nam je ubrzo razgovarati utroje", rekao je glavni tajnik SPD-a Lars Klingbeil.

Sličnu vrstu samouvjerenosti pokazala je prva zvijezda stranke: na pitanje tjednika Spiegel hoće li biti idući kancelar, Olaf Scholz je kratko odgovorio: „Da."

On je ponovio da su građani glasovali da pošalju kršćanske demokrate u oporbu. „Optimist sam da semafor koalicija može uspjeti", rekao je Scholz. Postoje „velike podudarnosti" u idejama, a kao primjere je naveo prvoklasnu mrežu mobilne telefonije, proširenje i modernizaciju elektro-energetske mreže i jače korištenje energije vjetra i sunca.

Iz redova socijaldemokrata se čuje da im navodno ne smeta što prvo pregovaraju Zeleni i liberali. Kažu, i jedni i drugi dobro znaju da su za Scholza glavne stvari da se minimalna cijena rada podigne na 12 eura bruto po satu i da se utvrdi razina mirovina kako one ne bi dalje padale u odnosu na plaće.

Laschet u procijepu

Dok kod crvenih vlada svečarska atmosfera – Scholz je samouvjerenošću zračio i tijekom kampanje – kod kršćanskih demokrata šef CDU-a Laschet još politički drži glavu na ramenima samo zato što postoji tanka šansa da ipak on privoli Zelene i liberale na svoju stranu. Ali, to graniči sa znanstvenom fantastikom, s obzirom na rasulo koje vlada među konzervativcima.

Laschetovi unutarstranački protivnici već spremaju prevrat, govore o potrebi da „ne ostane kamen na kamenu“ poslije povijesnog fijaska, da se „obnovi" stranački kadar. Iz sjene isplivavaju takmaci koje je Laschet nekoć pobijedio u utrci za čelo stranke: Friedrich Merz, Norbert Röttgen, Jens Spahn… i naravno, bavarski premijer Markus Söder koji je tako silno htio biti kandidat za kancelara, imao veliku podršku simpatizera i članstva, ali se stranačko vodstvo odlučilo za Lascheta.

Ispitivanje javnog mnijenja koje je objavio drugi program javne televizije ZDF pokazuje da sada čak 76 posto građana misli da Scholz treba voditi iduću vladu, dok je za Lascheta svega 13 posto. Posebna pljuska posrnulom šefu CDU-a je to što ga kao kancelara želi samo 39 posto birača vlastite stranke – i među njima je Scholz popularniji s 49 posto.

Zavidnih 59 posto ljudi podržava semafor koaliciju, dok petina misli da bi takav savez bio loš. Jamajka-koaliciju pak podržava tek svaki četvrti građanin, a 62 posto joj se protivi.

Na djelu je mehanizam koji je čuvena istraživačica javnog mnijenja Elisabeth Noelle-Neumann prije skoro pola stoljeća opisala kao „spiralu šutnje". Kad izgleda da će netko dobiti izbore, kad se o tome priča, pristaše gubitničke strane šute. Noelle-Neumann je dokazala da ljudi često glasaju za one za koje misle da će pobijediti.

Tako je jedna anketa za tjedno izdanje tabloida Bild pokazala da, sedam dana poslije izbora, socijaldemokrate imaju još veću podršku (28 posto), a kršćanski demokrati još manju (21). Ojačale su blago i druge dvije stranke koje se smatraju pobjednicama izbora, Zeleni (na 16 posto) i liberali (na 12 posto).

Kad će biti gotovo?

No, za iduću vladu će biti važno da koalicijski pregovori stvarno proteknu „konstruktivno" ili da se barem o sukobima ne govori javno. Svi se dobro sjećaju šestomjesečnog natezanja poslije izbora 2017. kad se noćima ostajalo budno, sijevale su uvrede, ustajalo se od stola i sve curilo u medije… te greške nitko ne želi ponoviti.

Koalicijski pregovori u Njemačkoj su do sada u prosjeku trajali šest tjedana. Scholz je malo opreznije rekao – bit će do Božića.

Za sada je jasno da će Zeleni, ako budu ušli u koalicijski sporazum, najprije morati pitati svoje članstvo. Tako je odlučeno na brzinski sazvanom stranačkom kongresu u subotu. Oko 120.000 članova stranke će na referendumu reći „da“ ili „ne“ koalicijskom ugovoru, s kim god on bude sklopljen.

Ako sve ovo uopće još zanima Angelu Merkel, koja je u mislima negdje između Kanzleramta i šuma Južnog Tirola gdje voli šetati, onda je možda zanima da na poziciji kancelarke ostane barem do 17. prosinca. Tog dana bi, naime, srušila rekord svog političkog oca Helmuta Kohla i postala najdugovječnija poslijeratna vladarica Njemačke.