1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Svijet je iščekivao američkog predsjednika

Ljubica Letinić4. studenoga 2004
https://p.dw.com/p/9ZIV
FROST/MRAZ - instalacija autor: Bernardi Roig
FROST/MRAZ - instalacija autor: Bernardi RoigFoto: dpa

"Rusija se protivila ratu u Iraku i u bitnome ima razlika u stajalistima", rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin na nedavnoj press konferenciji, no, kako cinici cesto primjecuju, u dijalektici uvjezbani predsjednik je dodao i ovo - "bujanje medjunarodnog terorizma u Iraku napad je na samog Busha. Njihov je cilj – sto vise nastetiti Bushu u predizbornoj kampanji. Uspiju li, bit ce to njihova takticka pobjeda." Tako je govorio Putin dok je jos sasvim neizvjesno bilo kako ce glasati americki biraci. No, sto govori kratak osvrt na noviju povijest rusko-americkih odnosa: pod parolom demokratizacije regije i sirenja anti-teroristicke koalicije Amerika na azijskom kontinentu, posebice drzavama bivseg sovjetskog saveza, siri nemali politicki utjecaj i otovreno izrazava zabrinutost zbog osebujnog ruskog prakticiranja moci. To Kremlj cini vjerojatno nervoznim, no ipak, Moskva je iskusila mnogo vise nedaca s demokratima nego s dosadasnjom americkom administracijom i prilicno je jasno zasto im ocuvanje takvih odnosa moze odgovarati. Izvan sfere visoke politike, ruska javnost i mediji prema izborima su vrlo suzdrzani. U narodu u kojem se poznavanje engleskog jezika mjeri promilima, americki izbor prvog covjeka malo koga moze probuditi. Osim ono malo prema svijetu otvorenih Rusa koji u mutnu jesensku vecer ukoliko imaju satelitsku antenu prate CNN. No i njima politicka kultura Sjedinjenih americkih drzava ostaje strana. Srcedrapateljni moralist Bush, ili Kerry koji protivniku spocitava lezbijske sklonosti potpredsjednikove kceri – prosjecnom Rusu sve se to ipak cini kao dio bizarnog medijskog spektakla jedne udaljene zemlje.

Indijcima se medjutim Amerika cini znatno blize. Sest godina vladavine hinduistickih nacionalista, i prvi plodovi globalizacije u Indiji su probudili autohtonu indijsku naklonost americkim demokratima – bivsi diplomati, ali i predvodnici industrijskog buma palac gore drzali su - Bushu.Nakon nuklearnih pokusa 1998. Clinton je proglasio gospodarske sankcije Indiji. Bush ih je potom ukinuo. Pa se i trgovinska razmjena izmedju dvije zemalje u tri godine popela s 12 na 15 i pol milijardi dolara, izvoz indijskih IT-usluga u Ameriku s prijasnje dvije, na 7 milijardi dolara godisnje. Kerrijeve najave da ce se radna mjesta vratiti u Ameriku, u privrednim su krugovima Indije shvacene kao povlacenje, i nitko im doista nije bio sklon. Javnost je, medjutim, bila podijeljena. 34% za Kerrija, 33% za Busha. I taj ambivalentan odnos Indije prema Americi nije tesko dokuciti – Indija je ipak domovina u Indoneziju raseljene druge po velicini islamske grupacije, uz jos jedan "ipak": Sjedinjene drzave Indiji su najznacajniji trgovinski partner. No kako je Kasmir i dalje otvoreno pitanje, svi, ali bas svi indijski politicari strahuju od moguce americke intervencije u zemlji. Straha medjutim nema, odnosno, nije ga bilo u medijima, kako u Indiji, tako ni u Pakistanu. George Bush objekt je ostre kritike i nemilosrdne parodije. A zbog ocitog sluganskog podcinjavanja americkom predsjedniku pakistanskog vojnog vodju novinari obicno nazivaju - Busharraf. "Da, Kerry bi bio los izbor za Indiju u doba globalizacije, no, bio bi puno bolji izbor za svijet", kaze M J Akbar, urednik uglednih indiskih dnevnih novina "Asian Age".

"Nama je zapravo svejedno koji ce od njih dvojice pobijediti", prokomentirao je jedan profesor renomiranog pekinskog sveucilista. I to bi mozda moglo biti i opce kinesko misljenje o americkoj predsjednickoj trci, osim sto se sluzbeni Peking ovio velom sutnje, pa su i mediji dakako svu energiju usmjerili da i javnost tako misli, pazljivo i bojazljivo, niti jednom kandidatu ne dati vidljivu prednost. Pa i kad ne govore otvoreno –Kerry, koji zagovara unilateralni princip uredjenja svijeta i rjesavanje konflikata diplomatskim putem u medjunarodnim institucijama Kini bi lijegao mnogo bolje nego Teksasanin koji uziva u svojoj ulozi svjetskog serifa. Prije svega zbog pitanja Taiwana. No Kina danas u Ameriku izvozi znatno vise nego sto iz nje uvozi, i tu su gospodartvenici vidjeli moguci izvor problema dodje li Kerry na vlast. No uz sve to Kinezi se nisu dali isprovocirati spektaklom na drugom kontnentu. Oni znaju da su sjedinjene drzave Kinu prepoznale kao veliko trziste. A tjesi ih i cinjenica da su se svi predsjednici, jos od doba Ronalda regana prema Kini uvijek pokazivali kao sokoli koji bi onda isuvise lako postajali samo golubovi.

U Japanu je sve cini puno jasnije: "S predsjednikom Bushom mnogo me toga povezuje, i zato navijam za njega. Bude li predsjednik netko drugi, Japan ima veliki problem." – rekao je premijer Junichiro Koizumi. Za Koizumijeve vlasti druga svjetska industrijska sila sve se uze povezivala s Amerikom, i doista, na svjetskoj karti, Tokio se ne moze pohvaliti mnostvom prijatelja. Osim cijelog niza razloga medju kojima spominjemo Afganistan, i proljetno japansko prikljucivanje snagama u Iraku, glavni razlog oslanjanja na Ameriku lezi u Sjevernoj Koreji, odnosno u tome da Japan jedino u Americi moze racunati na zastitu. Zivljenje u neposrednoj blizini diktatora Kim Jong Il-a i njegovih cudnih slkonosti igranju s atomskim jezgrama dakako, uzima danak.

No u Africi ljude muce druge brige. U Kenijin upravo pocinje vrijeme kisa, a s njima i malarije. Godisnje uzima 30 000 zivota. Medju politicarima na crnom kontinentu postoje neke male razlike u percepciji Busha, no opca bi ocjena bila da Afrika ignorira Kerryja, ali mrzi Busha. "Taj covjek nije sposoban misliti", kaze za Busha Nelson Mandela. Dva dana prije izbora kenijska je dnevna novina "Sunday Nation" podsjetila je da je 15 milijardi dolara za AIDS program zapelo negdje u americkoj administraciji zahvaljujuci upravo Bushu. Namibijski politicar Sam Nujoma zna i zasto se to dogodilo: "Bijeli ljudi, mozda ne svi, ali pretezito, su zmije, i mi moramo biti oprezni, jer oni nas zele rekolonizirati, kao sto to Amertikanci i Britanci rade u Iraku".

Jeruzalem i Ramallah s napetoscu iscekuju rezultate izbora. Zelje i nadanja u razdvojenim gradovima sasvim su oprecna. Da se Bush kojim slucajem natjece za predsjednika Izraela imao bi cvrstu pobjedu. I dok su pretezno liberalni americki Zidovi tradicionalno naklonjeniji Kerryju, odnosno demokratima, istrazivanja su pokazala da 56 posto izraelskih Zidova podrzava Busha. Kerry u Izrealu uziva podrsku manje od 15 posto gradjana. "Mislim da nema podijeljenih misljenja oko toga je li Bush bio predsjednik slkon Izraelu. On je vjerojatno jedan od onih sto su najsnaznije pridonijeli ujedinjenju Izraela, i sigurno ce neki reci - prijateljstvo samo po sebi nije dovoljno. No mi Izraelci znamo da je Bush neutralizirao jednu od najvecih nasih prijetnji – a to su Saddam Hussein i Irak. I to je neosporno.", tako objasnjava drustveno raspolozenje bivski izraelski ministar vanjskih poslova i veleposlanik u Washingtonu Moshe Arens.I to doista nije tesko proniknuti, Izraelci vole Busha jer se u izraelskom konfliktu s Palestincima nedvosmisleno svrstao na njihovu stranu, kaznio je palestinskog predsjednika Jassera Arafata prijezirom i cijelom svijetu jasno dao do znanja da je za njega najvece zlo koje postoji – teror islamistickih grupa. I bas zato u ponovnom izboru Busha mnogi Palestinci vide nesto poput elementarne nepogode. "Mi placamo cijenu americkih izbora", kaze palestinski ministar vanjskih poslova Nabil Schaath. No ni Kerry se Palestincima ne cini kao rjesenje s neba, nije Kerry u Ramallahu izazvao odusevljenje. U njemu vide tek manje zlo. Ljudi nisu uz Kerryja jer su to procijenili dobrim izborom, vec su uz njega jer mrze Busha, govori se neuvijeno. No takvo misljenje, iako nesto odmjerenije, dijeli i arapski predstavnik u Knessetu – Ahmed Tibi: "Moje nezadovoljsrtvo Bushem ne proizlazi samo iz njegovog drzanja prema Palestincima i mirovnom procesu. Mislim da je predsjednik Bush opasan covjek. Potrebno se samo osvrnuti po svijetu i vidjeti sto se sve dogodilo otkako je on preuzeo moc. U Iraku je od pocetka rata poginulo 100 000 ljudi. Irak je danas znatno manje siguran, s mnogo vise zrtava. I to ne samo irackih zrtava. Koliko je samo americkih i zapadnih vojnika stradalo u Iraku. Zbog svega se toga nadam da Bush nece pobijediti i dobiti svijet na novo upravljanje."