Svijet jednog razarača

Što tjera toga čovjeka da baš na 70. godišnjicu progona Palestinaca iz današnjih izraelskih područja organizira proslavu povodom simboličnog otvaranja američkog veleposlanstva u Jeruzalemu? Zgrade koja od pola leži u Istočnom Jeruzalemu, dakle tamo gdje bi Palestinci u slučaju rješenja s dvije države htjeli imati svoj glavni grad?

To je diplomatska pljuska mnogim Palestincima koja doduše ne opravdava nasilne sukobe, ali ih provocira i uzima zdravo za gotovo. Donald Trump je dijelom odgovoran za brojne mrtve i ozlijeđene.

Što tjera tog čovjeka da jednim potpisom uništi teškom mukom skrpljeni sporazum s Iranom o njegovom atomskom programu i to bez savjetovanja s europskim partnerima i bez ikakvog plana? Da time krene k novoj eskalaciji na Bliskom istoku? Da surva u egzistencijalnu krizu mirovni poredak koji sedam desetljeća postoji u Europi i u suradnji s Europom?

Što tjera ovog čovjeka da radi sve kako bi poništio stečevine svoga prethodnika, bez plana što poslije čina uništenja?

Donald Trump nije nikada prije radio kao demokratski izabrani političar. On nije socijaliziran u tom poslu koji se sastoji od uzimanja i davanja, od mukotrpnog stvaranja kompromisa, od vaganja prednosti i mana, od promišljanja posljedica političkog djelovanja nekoliko poteza unaprijed.

Valja samo pogledati simbole moći kojima se okitio. Pozlaćeno prezime koje stavlja na nebodere – vidite, ja sam iznad svega. I mogu činiti što hoću. Raskrinkava se refleks njegove vladavine. To nije „America first" nego „Donald Trump first".

To nije nova spoznaja, ali se ovih dana pokazuje razaračka moć toga čovjeka. Donald Trump nema plan B. On radi i ne misli o posljedicama koje će možda doći za četiri ili osam godina. Njemu je svejedno kakve posljedice izvan Sjedinjenih Država imaju njegovi potezi i tirade.

On je samovoljan jer mu se može. Jedino vodi računa da su uvijek kamere uperene u njega. A kamere se lako upere u nekoga tko nadobudno uništava oko sebe.

Zato taj čovek premješta veleposlanstvo u Jeruzalem baš na jedan takav dan. Zato raskida sporazum s Iranom iako nema pojma što će se dogoditi poslije toga.

Za Europu i Njemačku to je posljednji znak za buđenje. Sedam desetljeća od kraja Drugog svjetskog rata Europa mora odrasti. U to pripada preuzimanje vanjskopolitičke i sigurnosne odgovornosti. Njemačka mora konačno pogledati istini u oči i ponovo uložiti u svoj Bundeswehr, iako su do sada mnogi sasvim lijepo živjeli s tek uvjetno funkcionalnom vojskom.

Britanci moraju pogledati dalje od Brexita, odlučiti kako u pitanjima obrane žele i mogu surađivati s Francuskom i Njemačkom. I, prije svega, Europa mora naći način da zaustavi unutarnji raspad i definirati u kakvoj zajednici ubuduće želi živjeti.

To su veliki izazovi i puno neizvjesnosti. Ali jedno je sigurno: na zemlju koju vodi netko poput Donalda Trumpa više se ne može i ne smije oslanjati. Televizijske slike koje gledamo iz Pojasa Gaze su tužni dokaz koliko je stvar hitna.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.