Svilene tapete za diktatora

Kim Jong-il je iz Sjeverne Koreje u Peking stigao posebnim vlakom. S kineskim predsjednikom zasigurno je govorio i o gospodarskoj pomoći koju bi njegova zemlja mogla dobiti od Kine. Jer narod Sjeverne Koreje se guši u siromaštvu. Jedan od rijetkih građana Sjeverne Koreje koji ne poznaje samo neimaštinu, već je naprotiv, dobar poznavatelj luksuza i blagostanja, zove se Kim Jong Ryul. Godinama se ovaj, danas 75 godina star, čovjek brinuo da režim u Pjongjangu bude dobro opskrbljen zabranjenom luksuznom robom. U svojoj knjizi "U službi diktatora", Kim Jong Ryul opisao je svoj život.

U službi diktatora

S diplomatskom putovnicom i torbom punom gotovine Kim Jong Ryul je 1974. prvi put otputovao u glavni grad Beč. U glavnom gradu Austrije trebao je obaviti kupovinu za korejskog diktatora Kim Il Sunga i njegovu obitelj. "Detektori metala, detektori otrovnih plinova, uređaji za ustanovljavanje otisaka prstiju... sve je moguće. Diktatori su na primjer željeli vile u kojima će biti njemački i austrijski proizvodi, pozlaćene prozorske okvire s blindiranim staklom, različite boje na vratima, prozorima, sve sam to morao naručiti, natovariti u kontejner i poslati u Sjevernu Koreju".

Pedesetih godina je Kim Jong Ryul studirao u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj.Tamo je naučio njemački te je sljedećih godina zbog znanja jezika često putovao u Austriju. Dok je narod u Sjevernoj Koreji gladovao, Kim je u Europi za raskošne diktatorske vile nabavljao svilene tapete i mramor, a za privatni vozni park vladajuće obitelji luksuzne automobile.

U Stuttgart po mercedes

"Narod je gladovao, nisu doslovno imali što za jesti, ali ovi diktatori su se šezdesetih godina vozili u luksuznim limuzinama. Koliko sam samo puta bio u Stuttgartu i tamo kupio onaj Mercedes 600 Pullman. Ne samo jednog, nego više njih, više od deset, sve blindirane".

Središnjica za ovu kupovinu bilo je sjevernokorejsko veleposlanstvo u Beču. Samu kupovinu su obavljale male tvrtke kojima je Sjeverna Koreja njihove usluge bogato plaćala. Jer one su naručivale i robu koja zbog embarga uopće nije smjela biti prodana Sjevernoj Koreji. Onda bi robu samo prepakirale i nabavile lažnu dokumentaciju. Za to je Pjongjang masno plaćao. Općenito je Kim Jong Ryul često nosio ogromne količine gotovine sa sobom, jer je velik dio poslova Sjeverna Koreja mogla plaćati samo u gotovom novcu.

Život u izolaciji

1994. je Kim Jong Ryul prebjegao na zapad. Na to ga je potakla smrt utemeljitelja sjevernokorejske države Kim Il Sunga. Kim Jong Ryul, koji sada živi u Austriji, tada je bio uvjeren da, nakon diktatorove smrti, sjevernokorejski režim neće još dugo potrajati. "Mislio sam - sad kad je veliki diktator mrtav, neće još dugo potrajati dok se ne dogodi revolucija i dođe demokracija. I ne samo ja. Mnogi inteligentni ljudi su tako mislili. Samo još nekoliko godina i Sjeverna Koreja će propasti. Kao i Istočna Njemačka, kao Berlinski zid. Ali to je naravno bilo pogrešno".

Kim je svoj bijeg inscenirao kao nesreću, jer je htio spriječiti da njegova obitelj u Sjevernoj Koreji bude kažnjena zbog toga. Od tad je živio anonimno i povučeno u Austriji. Iz straha da ne sretne sjevernokorejske djelatnike, skoro uopće nije izlazio iz kuće. Odbijao je pozive susjeda. Da ne bi morao ići k liječniku, jako je pazio na zdravlje. Sa 75 godina, Kim je sada odustao od anonimnosti, objavivši knjigu. "Prije nego umrem želim po zadnji put uzviknuti i tek onda umrijeti. Ovaj posljednji uzvik, to je moja knjiga, u kojoj sam sve ispričao. To je zadnja stanica mog života. Ti diktatori su me natjerali u bijeg".

Autor: Silke Ballweg/ sk

Odg. ur.: N.Kreizer