Tabu. Bolest. Sramota.

Arsham Parsi je imao 13 godina kada je primjetio da je "drukčiji". Mučila ga je grižnja savjesti jer je mislio da ga Bog, takvog kakav je, ne voli. Imao je osjećaj da čini grijeh i da će zbog toga završiti u paklu. Sam je sebe zbog toga kažnjavao, molio je više puta dnevno kako bi mu Bog oprostio i kako bi mu uspjelo - mislio je - iziječiti se od bolesti koju ima. Arshamov "grijeh" je homoseksualizam. Arsham Parsi je iranski homoseksualac - nešto što službeno ne postoji.

Kamenovanje u snu

"Kada sam se počeo malo čitati o toj temi kako bi došao do više informacija, doznao sam što stoji u iranskom kaznenom zakonu. I shvatio sam da su kazne za homoseksualizam kamenovanje, bičevanje i slično. I godinama sam imao noćne more sa scenama kamenovanja", priča danas 27-godišnji Iranac. Iranski kazneni zakon razlikuje aktivnu i pasivnu ulogu u spolnom činu homoseksualaca, objašnjava Ruth Jüttner, stručnjakinja za Srednji i Bliski istok u organizaciji za zaštitu ljudskih prava Amnesty International. Dokazi potrebni da bi se izrekla smrtna kazna za homoseksualizam moraju biti jasni kao dan. No, problematično je što iranski kazneni zakon dozvoljava sucima i da izreknu presudu na temelju vlasitite procjene, a bez predočenih dokaza.

Strah od izolacije

"Amnesty International je godinama utvrđivao teške propuste u iranskom pravnom sustavu i našli smo puno postupaka koji ni najmanje ne odgovaraju međunarodnim standardima za fer suđenja", kaže Ruth Jüttner. Unatoč tome je broj doista izvršenih smrtnih kazni, barem što se javno zna, prema statistikama Amnesty Internationala, relativno mali. Iz medija se doznaje da su u 2005., npr. dva mlada muškarca obješena, a još dva osuđena na smrt. Amnesty ne zna jesu li kazne nad ovima potonjima i izvršene.

Osim što im prijete oštre sudske kazne, homoseksualci u Iranu žive pod velikim društvenim pritiskom. Homoseksualnost slovi kao greška. Arsham kaže da se ne može reći da homseksualci u Iranu baš svakodnevno mogu računati s mučenjima ili uhićenjima. Može se čak dogoditi da nikada ne dođu u doticaj s policijom. Ali društvenom pritisku su, tvrdi on, svakodnevno izloženi. Stoga je za mnoge od njih, pored promjene spola, bijeg u brak najsigurnije rješenje.

Bijeg u inozemstvo

Homoseksualnost je tema u kojoj se u obiteljima ne priča. Ni Arsham do danas sa svojim roditeljima nije razgovarao o njoj. Ni prije tri godine kada je uz pomoć UN-a napustio zemlju. "Čak i kada bi oni to prihvatili i kada ne bi s time imali problem, prvo što bi im palo na pamet bilo bi: što će drugi reći? Društvo u Iranu je poput niske bisera - sve je povezano", priča Iranac. "Ako se neki problem pojavi na jednom mjestu, postaje problem svih."

Arsham Parsi se danas iz svog kanadskog egzila zalaže za prava iranskih homoseksualaca u cijelome svijetu. On sam u Kanadi uživa jednaka prava kao i heteroseksualci; nitko ga ne proganja i može čak sklopiti brak sa svojim partnerom. No, svi njegovi snovi ipak još nisu ispunjen. Njegova želja je da jednoga dana nitko više ne bude proganjan, kamenovan, mučen, pogubljen ili izoliran iz kruga obitelji zbog svoje seksualne orijentacije, nego da svi budu ravnopravni.