Tajna impresionista

Na petom katu kölnskog muzeja Wallraff Richartz, u sredini jedne svijetle, kvadratne prostorije spojena su dva stola. Na njima je svijetlosivi filc na kojemu se nalazi položena slika – pejzaž Paula Gaugina. Restauratorica Katja Lewerenz promatra sliku kroz mikroskop koji je položen iznad slike. „Kada ovu sliku promotrim pod mikroskopom, onda mogu jasno vidjeti da se između slojeva boje nalaze osušeni slojevi. Za nas je to pokazatelj da je između dva nanosa boje prošlo odredeno vrijeme.“

Slike na doradi

Ako se slika uveća 90 puta, jasno se vidi što ona pod tim misli. Sloj zelene boje jasno se uzdiže na rubovima iznad smeđe-ljubičastog sloja. A taj je sloj očito nanesen kasnije, kada se zelena boja već odavno bila osušila. „To se jasno razlikuje od tipičnog načina slikanja impresionista – nanošenja vlažne boje na vlažnu podlogu, pri čemu se boje miješaju, što ukazuje da izmedu ta dva nanosa nije prošlo puno vremena.“

Katja Lewerenz pretpostavlja da je umjetnik na slici najprije doista radio u prirodi, ali da je sliku kasnije dorađivao. Manje spontan nego što se to na prvi pogled čini je i mali pejzaž Thea van Rysselberghea, koji se nalazi na jednom stativu u susjednoj sobi. Slika prikazuje plažu u St. Tropezu i djeluje kao da je nastala u roku od četvrt sata. Taj je motiv umjetnik, kako se čini, spontano naslikao na kutiji za cigare. Boje djeluju kao da su ovlaš nanesene, onako na brzinu, u hipu, prije nego li oblaci zastru sunce i preobraze taj prizor. Uz pomoć infracrvene kamere znanstvenici su mogli vidjeti sve slojeve boje nanesene na poklopcu kutije. Tako su otkrili da se iza te prividne spontanosti zapravo krije studiozno planirana slika. Bolji pogled na stražnju stranu slike pokazuje dakle da nisu svi impresionisti uvijek bili inspirirani trenutkom kojega bi uhvatilo njihovo oko.

I planiranje slika je stvaralački proces

„Mislim da bismo morali korigirati naše poimanje impresionističkog slikanja. Jer to takozvano spontano slikanje ipak se temelji na akademskoj naobrazbi umjetnika, koji su kroz svoj studij ovladali tom određenom tehnikom. A i planiranje slika također je dio stvaralačkog procesa“, kaže Katja Lewerenz.

Restauratori sada, uz pomoć znanstvenika i povijesničara umjetnosti, žele istražiti sveukupno 70 slika. Riječ je o dosad najvećem istraživačkom projektu o načinu slikanja impresionista. Pritom, svaka se slika podvrgava sljedećoj proceduri: najprije se fotografira pod različitim svjetlima, a potom slijedi pregledavanje pod mikroskopom i uz pomoć ifracrvene kamere. Postupak završava rentgenskom snimkom slike. Veliki kölnski projekt nastavit će se do kraja 2006. godine. Kemičari će analizirati boje, drvo i platna, kako bi ušli u trag slikarskoj opremi koju su koristili impresionisti. A studenti bi, prema rezultatima njihovih istraživanja, u laboratoriju trebali ponovno proizvesti iste efekte. A kada se poslože i analiziraju svi dobiveni rezultati, bit će organizirana i velika izložba koja će tajnu impresionista otkriti i javnosti.