1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Težak život u provinciji

16. studenoga 2011

Život u Bosni i Hercegovini nije lagan, ali dok se u Sarajevu i većim gradovima još nekako može, u manjim mjestima i u provinciji je preživljavanje prava umjetnost. I starima je teško, ali mladima je - nemoguće.

https://p.dw.com/p/13AgW
Djeca iz bosanskohercegovačkog sela
Foto: DW

Život u velikim gradovima u Bosni i Hercegovini nije lagan, ali se ipak čini da je tamo lakše nego u manjim mjestima: lakše je naći posao i uopće, veliki grad nudi bolju perspektivu. Ali ako se krene u provinciju, stanje postaje sve gore. Na primjer u Kozarskoj Dubici, gradiću na granici s Republikom Hrvatskom koji broji oko 35 tisuća stanovnika. Iako se u posljednje vrijeme tamo pokušavaju oživiti neki pogoni koji su prije rata bili okosnica gospodarstva ove općine, stanovnici Dubice se žale kako je stanje teško, da posla nema.

Kozarska Dubica
Kozarska DubicaFoto: DW

Čak i oni koji rade teško mogu svojom plaćom pokriti osnovne troškove pa im za život ostane veoma malo. "U Dubici je katastrofa. Posla nema, mladi se nemaju gdje zaposliti. Tvornice ne rade. Što mi vrijedi ići u drugi grad kad moram platiti stan. Ovdje bar imam kuću pa ne moram plaćati stanarinu”, objašnjava nam jedna Dubičanka.

Čitav mjesec s 120 eura

Oni koji su radni vijek proveli u Dubici i zaradili mirovinu, danas od toga nemaju gotovo ništa. Božana Trivić, nakon 30 godina radnog staža, jedva sastavlja kraj s krajem. Penzija koju dobiva nije dovoljna za život četveročlane obitelji: “Penzija mi je 240 maraka (oko 920 HRK op.ur.). Nikakva druga primanja nemam nego tih 240 maraka. Teško... Nikako sastavljam kraj s krajem. Nema se gdje raditi... Tko će mene primiti, ja sam penzioner. Dubica je malo mjesto i inače je teško naći posao. Teško je za mlade, a kamoli za stare”.

Umirovljenica Božana Trivić
'Ne ide nikako!'Foto: DW

Dvadesetak kilometara dalje prema Prijedoru nalazi se mjesto Knežica koje broji oko 4 tisuća stanovnika i koje pripada dubičkoj općini. Prije rata u Knežici je radila vrlo uspješna tvornica tekstila, a zemljoradnička zadruga u ovom mjestu je 1990. bila čak i domaćin smotre rekordera u poljoprivrednoj proizvodnji u bivšoj Jugoslaviji koja je u Knežicu dovela preko 700 najboljih poljoprivrednika bivše države. Danas je prizor potpuno drugačiji: nema niti jedne tvornice, a oni koji imaju posao najčešće rade u Dubici ili Prijedoru.

Nastavnik Bojan Santrač živi sa suprugom, također prosvjetnom radnicom. Plaća mu je 1000 maraka, ali i s tim teško može izaći na kraj: "U školama je sve manje učenika, tako da se podrazumijeva da nema ni ljudi. Odavde ljudi odlaze ili u veće gradove ili inozemstvo. Teško se odvoje sredstva za ljetovanje ili slično, a mogu zamisliti kako tek žive oni koji nemaju posao”.

U veći grad po bolji život

Tako i Bojan razmišlja o preseljenju u veći grad: “Razmišljao sam o odlasku u drugi grad, da kupim neki stan jer grad pruža veće mogućnosti u svim sferama života.“ Doduše, zbog krize, nije mnogo bolje ni u većim gradovima u BiH, mada grad pruža veće mogućnosti za zapošljavanje. Sindikalna potrošačka košarica za četveročlanu obitelj u Republici Srpskoj je u rujnu iznosila 1.750 KM - to znači da toliko košta samo ono najosnovnije što je potrebno za preživljavanje.

Bojan Santrač
'Možda ipak odem u grad'Foto: DW

Predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske Ranka Mišić smatra kako je stanje još gore nego što se predstavlja u javnosti: “I to je skromno i premalo, ali najčešće je to san građana RS da imaju toliko u obiteljskoj blagajni, jer najčešće u obitelji radi jedan ili niti jedan. Ne može se govoriti o standardu, nego o borbi za golu egzistenciju. Na žalost, to je život koji ovdje živimo”.

Najveća plaća - 700 prosječnih penzija!?

To je u osnovi i prava slika Banja Luke jer prosjek podižu, često nerealne plaće u bankarskom sektoru. Tako je recimo Poreska uprava Republike Srpske nedavno objavila kako je najviša mjesečna plaća u tom entitetu 220 tisuća konvertibilnih maraka (112.000 eura ili 840.000 HRK op.ur.). To znači da pojedinci primaju oko 200 prosječnih plaća ili čak 700 prosječnih mirovina.

Sindikalistica Ranka Mišić
'Vodi se bitka za goli život'Foto: DW

U Pokretu potrošača kažu kako posljednje dvije do tri godine pada kupovna moć građana u Banja Luci jer veliki broj ljudi ostaje bez posla. “Moraju se prvo platiti troškovi stanovanja, a onda dolazi sve ostalo, uključujući i hranu. Kod prehrane je posljednjih par godina došlo do supstitucije manje kvalitetnom hranom kako bi se nabavila potrebna količina. Potrošnja je uopće mnogo racionalnija”, kaže Dragovan Petrović, tajnik Udruženja potrošača.

Svi se guraju u glavni grad

Gospodarski stručnjaci uopće ne dvoje, da li je bolji život u manjem ili većem gradu u Bosni i Hercegovini. Profesor Aleksa Milojević podsjeća kako su veći gradovi financijska središta i tamo je najveća zaposlenost. To je ujedno i problem, jer nadležne službe nemaju razvijenu politiku manjih sredina: “U čitavoj regiji je jedino Slovenija uspjela napraviti mrežu naselja i spriječiti prekomjernu koncentraciju. Kod nas, ako ovako nastavimo, mi ćemo imati `beogradizaciju` jer svi se iz Republike Srpske slijevaju u Banja Luku iz RS, kao što i u Srbiji idu u Beograd.“

Banja Luka
Ne postoji politika niti za gradove, a još manje za selaFoto: DW / Sajinovic

Prema službenim podacima, prosječna neto plaća u Republici Srpskoj je u kolovozu iznosila 813 maraka dok je istog mjeseca u Federaciji BiH prosječna plaća bila za 13 maraka viša. Uopće, prosječni prihod jedne osobe pokriva samo pola potrošačke košarice u BiH, dakle računajući samo osnovne živežne namirnice, higijenu i stanovanje. Bilo što osim najosnovnijeg je velikoj većini građana Bosne i Hercegovine, na žalost, samo nedostižan san.

Autor: Dragan Maksimović

Odg. ur.: A. Šubić