Težak put do kompromisa među članicama Svjetske trgovinske organizacije

Opet je konferencija WTO-a okupila i delegacije 149 zemalja članica i prosvjednike iz čitavog svijeta. Poljoprivredniku iz Angole, koji ore svoju njivu kao što smo u Europi orali tamo negdje u 13. stoljeću, teško je moguće objasniti zašto on može samo sanjati da ikad zaradi dovoljno za traktor i zašto uopće jedva i može prodati svoju pšenicu na lokalnoj tržnici jer je ona prepuna pšenice poslane kao - humanitarna pomoć! Ali nisu samo subvencije poljoprivrednicima problem među 149 članica koje se jedva mogu više razlikovati po svojoj razvijenosti, novčanoj sposobnosti i šansama na svjetskom tržištu. Već su dvije konferencije - ona u Cancunu i ona u Seatleu - propale, a slična sudbina se već nadzire i sada u Hong Kongu. Doduše, razvijeni - Europa i Sjeverna Amerika - velikodušno najavljuju programe pomoći najnerazvijenijima poput Europskog povjerenika za trgovinu, Peter Mandelson:

"Europska Unija ne dolazi praznih ruku: objavljujem kako je EU odlučila povećati svoj udio u programu 'Pomoć za trgovinu' na dvije milijarde eura do godine 2010."

Dakako, svaka pomoć za 50 najsiromašnijih zemalja koje su okupljene u ovom programu je svakako dobrodošla, ali to je tek kap u moru. Čak i da se ne upuštamo u silne iznose koje će Bruxelles, Washington ili Tokio dati svojim poljoprivrednicima u slijedećih 5 godina, nego je temeljno pitanje kako uspostaviti pravednu svjetsku razmjenu koja će svima biti od koristi.

Jer netko će uvijek platiti račun - da li poljoprivrednici u Europi ako se ukinu subvencije, ili poljoprivrednici u zemljama u razvoju ako se ne ukinu. A ni među sličnima ne postoji osobita sloga: baš kao što se već decenijama prepiru Sjedinjene Američke Države i Europa oko subvencija, tako i među zemljama u razvoju postoje nesuglasice jer su gigantske razlike između jednog Brazila i jednog Bangladeša. Pa čak i kada je riječ o samo jednoj, donekle razvijenoj zemlji sa ogromnim potencijalima poput spomenutog Brazila, nisu baš isti interesi malog poljoprivrednika koji je zasadio par hektara kave ili veleposjednika sa plantažama koje bi se mogle ucrtati i na globusu. Jer, problem Svjetske trgovinske organizacije više nije samo pronaći pravedno rješenje kako da svi nešto izgube i mnogo dobiju, nego i vlastite vjerodostojnosti, čije interese ona doista zastupa: "malih" ili multinacionalnih kompanija gladnih novih tržišta i jeftine radne snage? To se odnosi i na Europsku Uniju, ukazuje Christina Deckwirth iz jedne nevladine udruge protivnika globalizacije:

"U Bruxellesu ima veoma mnogo lobista velikih koncerna koji direktno sudjeluju u formuliranju tržišne politike. Europsko povjerenstvo omogućava privlegirani pristup tim lobistima, pita ih za mišljenje i kakav je njihov interes i sama kaže kako će formulirati tržišnu politiku prema njihovim interesima. Europska Unija nije nekakva ljubezna super-sila niti nekakav čimbenik koji želi pomoći u razvoju, nego jedan veoma agresivni akter i to se osobito odnosi kada je riječ o uslužnim djelatnostima koji su na ovim pregovorima osobito važni."

"Uslužne djelatnosti" je zapravo eufemizam - naravno da Bruxelles i razvijen svijet ne zanimaju čistačice i konobari. U tu rubriku spadaju sektori koje zemlje u razvoju još uvijek donekle štite - jer gotovo da nemaju nikakve šanse prema bankama, osiguravajućim zavodima ili telekomunikacijskim gigantima razvijenog svijeta.

Direktor Svjetske trgovinske organizacije, Pascal Lamy itekako dobro zna da je teško pronaći zajednički nazivnik za sve sukobljene interese - načelno, u WTO-u se sve odluke donose jednoglasno - ali i upozorava: "Mi u WTO-u vjerujemo kako su olakšice u svjetskoj trgovini put koji će voditi prema većoj učinkovitosti i rastu, boljoj iskorištenosti resursa i to bez obzira radilo se o ljudskim resursima, o sirovinama ili o dostupu kapitalu. Uvijek ima prednosti i nedostataka, tako i u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. No prevladavaju prednosti."