Težak put privatnim željezničarima kroz Europu

Zapravo ima čitav niz razloga, zašto bi se roba slala željeznicom: gorivo je sve skuplje, cestarinu uvode sve više zemalja, željeznica - barem relativno - manje zagađuje okolinu i tako dalje i tako dalje. Ali ipak: kamioni prevoze sve više robe a stopa rasta robnog željezničkog prijevoza od 8% u Njemačkoj više se može zahvaliti ukupnoj stopi rasta robnog prometa nego što su manageri opet otkrili željeznicu. Jer prijevoz željeznicom je još uvijek preskup, nefleksibilan i prepolagan a i privatni prijevoznici, dakle sa svojim vagonima i lokomotivama, moraju se boriti sa svemoćnim monopolistom Deutsche Bahn AG i njenom podružnicom za prijevoz tereta, Railionom. Doduše, upravo "privatni" su zaslužni za dobru trećinu porasta u željezničkom robnom prijevozu, ali niti im je život lagan niti imaju mogućnosti cijenom ugroziti monopolista - jer i njihove cijene zapravo kontrolira Deutsche Bahn:

"Zapravo možete kupovati električnu energiju za lokomotive samo kod 'Deutsche Bahn Energie' i isto je sa trasama: DB-u pripada 98% od svih željezničkih pruga u zemlji i možete kupiti prolaz trasom po cijeni koju DB odredi - i to je ta cijena, nema cjenkanja. Trasu plaća doduše i putnički promet Deutsche Bundesbahna ali oni su cijenu trase tako iskalkulirali kako bi im to najbolje odgovaralo u ukupnom knjigovodstvu koncerna i njima je to svejedno - ali nama, kada kao privatnici kupujemo liniju, cijena je itekako važan faktor."

Opisuje Alexander Heilmann iz Udruženja privatnih željezničkih prijevoznika. Teoretski, od početka slijedeće godine bi to trebalo biti bolje jer će nadzor nad naplatom željezničkih trasa preuzeti državni Ured za nadzor monopola. On je već zapravo slomio sličan monopol - monopol Deutsche Telekoma nad telefonskim kablovima i doveo do značajnog smanjivanja cijena. Ali se Heilmann - iako naravno pozdravlja tu promjenu - ne nada kako će to nešto brzo i bitno promijeniti:

"Ne očekujemo bitne promjene jer u usporedbi sa deregulacijom telefonije, državni Ured nema jasno određene ovlasti. Kao ni do sada se ne smije istraživati, da su naknade za neku liniju korektno određene. Ne radi se o načinu poslovanja niti se uopće radi o određivanju cijene. Radi se samo o kontroli, da li svi korisnici željezničkih šinja imaju iste uvjete. A to znači da to neće dovesti niti do smanjenja cijene niti do jasnoće, kako se te cijene formiraju - što mi žarko želimo."

No ni nacionalni monopolisti nisu jedina prepreka za privatne prijevoznike. Jer iako već godinama nema praktično nikakvih granica na cestama Europske Unije, izgleda da u željezničkom prijevozu još nisu čuli da se nešto promijenilo od onoga kako je to bilo još u carsko doba:

"U svakoj zemlji Europe trebate osoblje, lokomotive koje su tamo prijavljene a niti nema nekakve zajedničke registracije. Trebate nacionalne certifikate za sigurnost, posebne za svaku zemlju. Sve u svemu, to je još sasvim rascjepkano niti ima jedinstva u Europi. Uobičajeno je da se na svakoj granici mijenjaju lokomotive i to svaki puta znači gubljenje vremena ali i gubitak kvalitete jer se, kada vlak stoji, uvijek nešto može dogoditi."

Objašnjava Matthias Raith 'Rail4chem', tvrtke koju je osnovao koncern BASF. Ne treba mnogo mašte a da bi se zamislilo, koliko onda prepreka stoji pri željezničkom prijevozu robe od Portugala do Poljske ili od Rima do Rotterdama. Upravo ovaj prijevoznik zato se udružio sa privatnicima iz Španije, Italije, Austrije i Slovačke u 'European Bulls' kako bi barem koliko toliko i brzinom držao korak sa kamionima. Uvjereni su kako ima još mnogo prostora za privatnike na šinjama a njima u korist ide i namjera Europske Unije da do godine 2008 potpuno liberalizira željeznički promet u Europi. Da li će se u tome uspjeti, drugo je pitanje. Ne pomaže mnogo ni usporedba sa Sjedinjenim Američkim Državama gdje promet željeznicom drži solidnih 40% robnog prometa uopće. Jer tamo su sve željezničke linije, u doba velikih industrijskih magnata u 19. stoljeću, i građene kao privatne investicije i dioničarska društva a ne kao državni projekti kako su željeznice građene u Europi i gdje su - uglavnom - i dan danas ostale čvrsto u rukama nacionalnih vlada.