«Tiha noć, sveta noć...»: o tradiciji božićnih napjeva

Strogo i pomalo oskudno zvuče božićne pjesme iz srednjega vijeka. U ono se doba Božić slavio isključivo u crkvama. Bila je to vjerska, a ne obiteljska svetkovina. Pjevalo se na latinskom jeziku ili u najboljem slučaju naizmjence njemački i latinski. Da su pjevati smjeli i obični vjernici, za srednji je vijek revolucionarni događaj. Prije toga je pjesma bila dozvoljena samo svećenicima odnosno članovima crkvenog zbora. No, za obične ljude baš i nije bilo tako jednostavno pridružiti im se u pjesmi. Većina puka nije znala ni čitati, a o poznavanju latinskog jezika da i ne govorimo. Osim toga, zahtjevni božićni napjevi, takozvani božićni antifoni, čovjeku ne ulaze u uho tako brzo i jednostavno kao melodije iz narodne glazbe.

Pučki božićni igrokazi

Stoga vani, ispred crkve nastaje neka vrsta pučkog božićnog igrokaza. Obični ljudi oblače kostime i oponašaju prizore iz božićne pripovijesti, ponekad na smiješan ili čak prost način. Josip, primjerice, psuje, a poneki mu je vic daleko ispod pojasa. Ipak, bilo je i duboko pobožnih predstava.

Iz ženskih se samostana raširio običaj «uspavljivanja djetešca»: žene i djeca u crkvama su zanosno, često i satima u rukama ljuljale lutke od voska. Brojne božićne uspavanke potječu upravo iz tog vremena. Muškarcima je, pak, bila namijenjena uloga «pastira na livadi», poglavito u austrijskim i bavarskim alpama.

Tehnički napredak dokrajčio tradiciju

Alpski seljaci oponašaju pritom svoje pretke, čuvare ovaca iz Betlehema. Začuđenoj seoskoj zajednici objavljuju radosnu vijest kao da se događaj netom zbio upravo na obroncima njihovih snjegom ovijenih brijegova i planina pod bijelim granama jelki. Tradiciju pastirskih napjeva u 19. su stoljeću polako dokrajčili novac i tehnološki napredak, naime onog trenutka kada si je i selo moglo priuštiti orgulje.

No, u manjim i većim gradovima već stoljećima istodobno pjevaju i «neki drugi klinci»: dječaci u crnim kutama s bijelim ovratnicima, siromašni učenici latinskoga koji idu od kuće do kuće, zarađujući svojim anđeoskim pjevom božićnih skladbi za komadić kruha ili kožu za nove čizme.

No, i posljednji među njima svoje su kecelje o čavao objesili još u 19. stoljeću, a blagdan Božića se preselio u domove. Građanska obitelj od tada slavi pod božićnim drvcem. U dnevnim se boravcima sve češće može zateći i klavir, čime započinje doba kućnog muziciranja. Na strogo uobličenu svetkovinu punu kršćanske dubine polako se sliježe osjećaj ugode.

Suvremeni povratak korijenima

Povratak korijenima uz otklon od obiteljskog snatrenja novi je trend s početka 20. stoljeća. Novonastali mladenački pokret ponovno oživljava srednjovjekovne vjerske napjeve. Mladi uz gitaru opjevavaju Mariju, majku Božju, spasitelja ili majku prirodu. Gotovo sve epohe ostavile su traga u božićnim pjesmama. Srednjovjekovne melodije čuju se u međuvremenu kao i napjevi iz 19. stoljeća ili suvremene skladbe. No, ispod božićnog drvca glazba danas odzvanja s CD-a ili radija. Zajedničko crkveno pjevanje ili brojni koncerti u vrijeme Došašća, međutim, u naše vrijeme opet uživaju neslućenu popularnost. Pjevanje božićnih pjesama ponovo se preselilo u javnost.