Tko je pobijedio na posljednjim izborima u DDR-u?

Jens Reich je saznao rezultate izbora preko radija, dok je vozio svog Trabanta: „Moja supruga i ja smo se vozili prema Kući demokracije da bismo se tamo sastali s prijateljima“, sjeća se tadašnji kandidat Građanskog pokreta DDR-a. „Bilo je to na jednom semaforu na uglu ulica Schönhauser Allee i Eberwalder Straße, bili smo šokirani“, kaže ovaj molekularni biolog kojemu je danas 75 godina.

Prvi slobodni izbori u povijesti DDR-a održani prije točno 25 godina, 18. ožujka 1990., donijeli su herojima revolucionarne jeseni okupljenim u Savez 90 mršav rezultat od 2,9 posto. Pobjednik je bio kršćansko-konzervativni Savez za Njemačku; njegova pokretačka snaga je bila Kršćansko-demokratska unija (CDU) DDR-a koja je tek u jesen 1989. otkazala poslušnost državnoj partiji SED (Socijalistička jedinstvena partija Njemačke). Njezin vodeći kandidat je bio Lothar de Maizière, odvjetnik iz Istočnog Berlina. Ali skriveni pobjednik izbora je zapravo bio – Helmut Kohl.

Strah pobjednika

Kasniji „kancelar ujedinjenja“ se, kao i drugi poznati političari ostalih zapadnonjemačkih stranaka, izravno umiješao u predizbornu kampanju u Njemačkoj Demokratskoj Republici i obećao njezinim građanima „cvjetne krajolike“. Kohl je održao govore u šest istočnonjemačkih gradova, a deseci tisuća ljudi su ga pozdravljali ovacijama i crno-crveno-zlatnim zastavama. Savez za Njemačku je podijelio ukupno 20 milijuna letaka i pet milijuna primjeraka novina u kojima se pisalo o izborima.

Odlučan kurs u smjeru što bržeg ponovnog ujedinjenja i uvođenja njemačke marke u DDR-u tamošnjem su CDU-u donijeli 48 posto glasova. Njegov vodeći kandidat Lothar de Maizière je prilikom objave uvjerljive pobjede bio „prilično uplašen“, kako je to više godina kasnije priznao u intervjuu za DW. Jer, njegova zadaća je odjednom bila da DDR, poslije 40 godina socijalizma, ujedini sa Saveznom Republikom Njemačkom i da pazi da interesi istočnih Nijemaca ne budu iznevjereni. Bio je to ogroman posao. Izbori su, kako je jednom rekao, bili „plebiscit za njemačko ujedinjenje – pobjeda je pripala ljudima koji su najodlučnije govorili da je ujedinjenje njihov cilj“.

Neupotrebljive prognoze

Slično to vidi i Stefan Hilsberg, jedan od osnivača Socijaldemokratske partije DDR-a koja je nastala u jesen 1989: „Njemačko ujedinjenje je bilo dominantna tema u predizbornoj kampanji. Bilo je jasno da će ta tema ići na ruku kancelaru Zapadne Njemačke i da mi nismo imali šanse.“ SPD se – i na Istoku i na Zapadu – zalagao za sporiji tempo ujedinjenja: „Ne priključenje već ujedinjenje!“, rekao je predsjednik zapadnonjemačkog SPD-a Willy Brandt na jednom mitingu u Dresdenu. Ali, ljudi u DDR-u nisu više željeli čekati, pri čemu im se i država raspadala pred očima. Na ulicama je parolu „Mi smo narod“ zamijenila parola: „Mi smo jedan narod“. Premijer Hans Modrow iz stranke PDS (Partija demokratskog socijalizma) koja je naslijedila SED, krajem siječnja 1990. je rekao da se država nalazi u „zabrinjavajućoj ekonomskoj situaciji“. Dodao je i da je pravni poredak doveden u pitanje kao i da zemlju i dalje napušta ogroman broj ljudi. Istog mjeseca DDR je napustilo 55.000 građana. Zbog svih tih događaja, izbori za Narodnu skupštinu su održani mjesec i pol dana prije zakazanog roka. Socijaldemokrati su se pridružili ostalim strankama, a neke ankete su im davale i nade u pobjedu. To su bile pogrešne prognoze: instituti za ispitivanje javnog mnijenja u DDR-u su često provodili telefonske ankete – no, tada je samo mali dio stanovništva imao telefonski priključak.

Parlament koji zaslužuje taj naziv

I pored toga, socijaldemokratski političar Stefan Hilsberg se sjeća „čudovišnog osjećaja trijumfa“ u izbornoj noći, jer „izboriti se za te izbore, a zatim ih i doživjeti – to je bila velika sreća“. Glasovalo je više od 93 posto građana, i to prvi put ne za jedinstvenu socijalističku listu, već za 24 stranke među kojima su bile i neke egzotične skupine poput „Unije njemačkih pivopija“. Nitko više nije tražio da glasači javno presavijaju svoje listiće kako bi pokazali da glasuju za Nacionalnu frontu, već je svatko mogao otići u kabinu i zaista u tajnosti popuniti listić i ubaciti ga u glasačku kutiju. A službeni rezultat izbora objavljen te večeri se poklapao s rezultatima prebrojavanja na biralištima.

I na slavlju Građanskog pokreta su te nedjelje u ožujku 1990. vladali podijeljeni osjećaji. Znalo se da slab rezultat nije samo plod financijskog i organizacijskog hendikepa; ni koncept reformiranog DDR-a i njegovog postupnog ulaska u njemačko ujedinjenje nije uspio privući većinu birača. No, glavni kandidat te stranke Jens Reich rekao je da i pored toga „nije pomišljao na samoubojstvo“: „Znam da tada nisam bio nesretan i da se u Kući demokracije, gdje su se okupili mnogi gubitnici izbora, moglo čuti: Bože moj, kako su to ljudi glasovali.“ No, i među poraženim demokratskim pokretima prevladalo je dobro raspoloženje: „Prvi put smo imali parlament koji zaslužuje taj naziv.“

„Najbolja godina DDR-a“

Savez za Njemačku je, doduše, u veliku koaliciju pozvao samo Socijaldemokrate i Liberale. Vodeća imena Građanskog pokreta, koja su i dala poticaj za mirnu revoluciju, ostala su izvan igre i morala su se zadovoljiti oporbenim klupama – baš kao i zastupnici PDS-a. „To je bilo otrežnjenje“, sjeća se Reich. On je, kao i većina drugih zastupnika oporbenih stranaka, kasnije glasovao protiv brzog uvođenja zapadnonjemačke marke kao sredstva plaćanja, kao i protiv na brzinu napisanog ugovora o ujedinjenju: „Naša oporba se nije vodila ideologijom, već argumentima. O temeljnim odlukama se nije dovoljno raspravljalo i nije se moglo provjeriti jesu li one zaista bile prilagođene uvjetima u Istočnoj Njemačkoj.“ No, ukupna bilanca tih mjeseci za njega je pozitivna: „DDR je između jeseni 1989. i jeseni 1990. doživio svoju najbolju godinu. Znali smo da je podjeli Njemačke, koju smo trpjeli godinama, došao kraj.“