Tko ruši predsjednika Kirgistana?

Kirgistan; ova centralnoazijska zemlja je doduše gotovo četri puta veća od Hrvatske, ali o ovoj bivšoj sovjetskoj republici se svih ovih godina nakon raspada SSSR-a malo čulo. Nakon parlamentarnih izbora čiji je drugi krug završen prije desetak dana, najednom je zbog ogromnih demonstracija protiv predsjednika Askara Akajeva izbila na naslovne stranice: jer oporba ne može vjerovati kako je osvojila tek 6 od ukupno 75 zastupničkih mjesta i organizirala je prosvjede koje su okupile i do 17.000 prosvjednika. I danas je tristotinjak osoba pokušalo održati prosvjed u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana. Tamo je u parlament izabrana kćerka predsjednika Akajeva a iako ima mnogo primjera nepotizma u toj zemlji, veoma je teško jasno sagledati što se to zapravo trenutno zbiva u Kirgistanu.

"Mislim da naša država može pokazati dovoljno značajnih i jasnih uspjeha. Nema nikakvih ozbiljnih povreda izbornog postupka niti događaja koji bi mogli utjecati na konačan rezultat parlamentarnih izbora"

Riječi su Sulajmana Imanbajeva, predsjednika izbornog povjerenstva Kirgistana a strani promatrači na izborima teško da mogu posvjedočiti nekakve "značajne i jasne uspjehe": doduše, priznaju kako je ovaj puta bilo manje nasilja i obračuna sa policijom nego na protekla dva izbora. Na izborima 2000. su dva glavna oporbena kandidata bila čak isključena sa izbora, a ovaj puta je 'samo' nestalo struje tiskari oporbenog glasnika pred izbore, 'privremeno' je ukinuta koncesija jedinoj nezavisnoj radio-postaji i uopće, doista su se teško i ovi izbori mogli nazvati slobodnim i demokratskim. Konačno, i ulazak kćerke predsjednika Akajeva u parlament zemlje nije jedini slučaj gdje nije posve jasno - baš kao u kakvom kraljevstvu i što se ne tako rijetko viđa u ovim 'novim' srednjeazijskim državama - gdje su granice politke i porodičnog života. Tako se najstariji sin Akajeva 1998. oženio sa najmlađom kćerkom predsjednika susjednog i mnogo većeg Kazahstana, Nursultan Nasarbajeva.

Ali ipak nebi bilo ispravno govoriti samo sa jedne, oporbene strane: Akajev jest doduše tipičan slučaj sovjetskog tehnokrata -naravno, člana partije - koji je '90. izbio na čelo mlade države. Ali ipak, on je već tada na izborima pobijedio protiv bivšeg predsjednika centralnog komiteta Kirgistana Masalijeva i na glasu je bio kao reformator gorbačovljevog kova. A reforme su u Kirgistanu ljuto potrebne: za vrijeme socijalizma gotovo 13% BNP-a dolazilo je iz Moskve pa tako i ovi prosvjedi pokazuju kako je jedna od nevolja i socijalne prirode. Naime, žarište prosvjeda je na siromašnom jugu zemlje, oko gradova Oš i Džalal-Abad. Tamo su ovog vikenda prosvjednici zauzeli zgradu lokalne samouprave, policijsku upravu i podružnicu tajne službe i javlja se o barem deset poginulih dok je na sjeveru zemlje - sa izuzetkom demonstracija poput današnjih tristotinjak prosvjednika u Biškeku - uglavnom mirno.

Ali već i ta podjela na nešto bogatiji Sjever i siromašniji Jug - u svakoj multinacionalnoj zemlji kao što je i Kirgistan - opet znači kako je otvorena pandorina kutija i nacionalnih netrpeljivosti. Jer na Sjeveru žive većina Uzbeka i Rusa dok je jug uglavnom naseljen Kirgizima i Taškenima. Oni pak imaju svoje mišljenje o nastojanjima Akajeva da se gospodarski - ali i vojno približi Moskvi iako je načelno zagovornik "diplomacije Puta svile", udruženja zemalja južnih susjeda Rusije. Jer Kirgistan je čak jedan od osnivača ekonomske Unije koja okuplja neke bivše sovjetske republike oko Rusije, a Rusija trenutno u Kirgistanu ima i vojnih baza - naravno; "za borbu protiv međunarodnog terorizma".

Još je manje jasno, koliko su ovi nemiri vezani za vjerske osjećaje; dakako, u toj regiji su odreda niknule mlade muslimanske zemlje ali upravo je Akajev bio taj koji je natjerao parlament - sa širokim ovlastima predsjednika kakve je konačno prigrabio - da izbaci iz Ustava odrednicu kako je Islam glavna moralna vrijednost u zemlji. Uopće, i četvoro djece Askara Akajeva uglavnom žive u Sjedinjenim Američkim Državama i Švicarskoj.

Zato, ako se i mogu povlačiti nekakve paralele između nedavnih prosvjeda prvo u Gruziji pa onda i u Ukrajni, onda prvo što upada u oči jest - glavna razlika. Naime, u Kirgistanu se ne vidi neka jasna oporbena sila koja bi onda mogla i kvalificirano dati odgovore na pitanje gdje Kirgistan onda teži. Doduše, nije lako vjerovati glasnogovorniku Akajeva, Abdil Segisbajevu koji tvrdi da su ovi nemiri "dio puča", organiziranih od "kriminalnih elemenata" i da oni koji povlače konce nisu političari oporbe - nego šverceri narkoticima. Ali isto tako, nije posve isključeno da i u toj tvrdnji ima barem nešto istine: Afganistan nije daleko od Kirgistana i može se vjerovati kako preko te zemlje vode važni švercerski putovi kako prema Rusiji i kasnije, Europi ali i prema istočnom susjedu - Kini.

Zato je teško procijeniti, kako će ovi prosvjedi završiti: svi svjetski državnici pozivaju sve sudionike na mir i poštivanje zakona a iako prosvjednici izvikuju "Akajev napolje" iz predsjedničke palače - Akajev je barem do sada najavljivao da se to doista i sprema krajem ove godine kada mu ističe mandat. Zato mnogi misle da su i ovi prosvjedi "preventivne" prirode: da ovu - ipak - čudno veliku većinu u parlamentu ne iskoristi za promjenu Ustava kako bi mu omogućio još jedan mandat.