Tržište nekretninama u Hrvatskoj

Prodaja jedne vile u Dubrovniku, za 20 tisuća eura po kvadratnom metru bogatašu svjetskog glasa, tek je primjer umjetnog pumpanja cjenovnog buma nekretnina u Hrvatskoj, a ne stvarna slika onoga što se zbiva na hrvatskom tržištu nekretnina. Jer, dok je u 2004. godini 106 tisuća nekretnina promijenilo vlasnika, lani je taj promet obuhvatio 87 tisuća stanova i kuća.

Dok promet pada, u Splitsko-dalmatinskoj županiji čak za 50 posto, istodobno potražnja raste. Dva su razloga tom paradoksu, objašnjeno je na II godišnjoj Međunarodnoj konferenciji o hrvatskom tržištu nekretnina. Prvi je što su cijene stanova precijenjene 20 posto a i premalo je stanova kojima bi se ublažila potražnja, a drugi što je morska obala u Hrvatskoj, kao i svojedobno u Turskoj, s početkom pregovora o članstvu u Uniji, postala iznimno privlačna strancima. Priče o rasprodaji zemlje morao je smirivati i premijer Ivo Sanader: "Država svoje zemljište neće prodavati, nego će ga dati u koncesiju. A razmišljamo o onome, kad je riječ o privatnom vlasništvu, kako se još dodatno zaštititi da se ne ide u rasprodaju Hrvatske."

Dok bruxelleska administracija ne zna ili ne može odlučiti kada i kako nastaviti proces proširenja, nije propustila Hrvatskoj poručiti da svoje nekretnine mora disponirati EU državljanima. Prema podacima Ministarstva vanjskih poslova o izdanim suglasnostima, stranci posjeduju 3962 nekretnine u Hrvatskoj, s tim da Nijemci drže 58,6 posto toga kolača, Austrijanci 19,4 a Mađari 4,2 posto. Podaci o Slovencima nisu obuhvaćeni, a nejasni su podaci za Talijane i Britance, koji naveliko kupuju po Istri gdje, inače, cijene nekretnina godišnje rastu i po 15 posto. Zbog toga ne čude neki pokušaji službenog Zagreba: "Zadaće ja ove inter-resorne radne skupine da razmotri može li u nekim segmentima ići i u diskriminacijske odredbe. Dakle, ono što Europska unija želi izbjeći."

Primjećeno je kako su stranci sve više zainteresirani za nedirnutu prirodu Like, otoke, ali i Slavoniju. Tamošnji seljaci spremni su na bunu ukoliko se prvo njima ne ponudi državna imovina. Premijer je obećao: "Državni vrh i, ja mislim i jedan konsenzus hrvatske politike, šalje jasnu poruku, čvrstu poruku hrvatskoj javnosti da se nekretnine - poljoprivredno zemljište, šumsko zemljište, sve ono što je u vlasništvu države neće prodavati, nego davati u koncesiju. Ali rasprava će biti o privatnom vlasništvu." Što se tiče otoka, država si je već rezervirala pravo provokupa po tržišnoj cijeni.

Lani je tržište stanova povećano za 16,4 posto ali je pad njihove prodaje, prema podacima Burze nekretnina, preko 22 posto. Razlog tomu je ističe Dubravko Ranilović, predsjednik Udruženja poslovanja nekretnina pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, nekontrolirano divljanje cijena. Primjerice, prosječna cijena kvadrata stana 1996. je bila 700 eura, u Zagrebu 900 eura a danas iznosi 1632 eura, odnosno u Zagrebu 1713 eura po stambenom kvadratu. Ranilović stoga predlaže: "Ja mislim da se ne može sve prepustiti tržištu samom da regulira i cijene i odnose. Mislim da bi tu trebalo, kroz jednu stambenu politiku, kroz lokalnu upravu i gradove pokušati napraviti neke programe, koji će ublažiti tu potražnju. Organizirano, možda, riješiti socijalno stanovanje, stanove za najam."

Očuvani okoliš, ograničenost ponude i sve bolje zračne veze utječu na sve veći interes EU državljana za kupnju nekretnina u Istri i Dalmaciji, no istodobno stanovi i kuće postaju sve nedopstupniji hrvatskim građanima zbog precijenjenih kvadrata i preniskog standarda. Potonjima je slaba utjeha što se Hrvatsku ocjenjuje kao posljednju nepotrošenu oazu na Mediteranu.