Tračak svjetla na Bliskom istoku

Jedan takav je i priča o izraelskoj nevladinoj organizaciji Ir-Amim. Ona se bori da se čuje i glas Palestinaca u Izraelu. Između ostalog je pokrenula i festival "Jeruzalem Moments" koji predstavlja forum za izražavanje kritike vlade. Na njemu su svoje filmove prikazali i palestinska novinarka Marwa Jbara Tibi i njezin izraelski kolega Daniel Gal.

Sabat je. Ilanit, majka četvoro djece, pali svijeće i izgovara svoju molitvu. U pozadini se čuje glas mujezina. Jer Ilanit je izgubila svoj stan u zapadnoj Jeruzalemu, nije mogla platiti dugove koji su se nakupili. Jedna arapska obitelj u muslimanskom mjestu Sur Baheru je prihvatila nju i njezinu djecu, nije im bilo važno što je Ilanit Židovka. O toj priči je palestinska novinarka Marwa Jbara Tibi snimila film.

Sve je počelo od malog članka u novinama...

"To je bila jedna mala pričica, pet redaka u novinama. Odmah sam je predložila urednicima na svojoj televiziji i napravili smo prilog o tome", priča palestinska novinarka. Ali kada je otišla na lice mjesta, shvatila je da je priča još fascinantnija i pitala je ljude može li s njima i dalje ostati u kontaktu i snimati ih. Oni su rekli da smije. Tako je počela snimati svoj film a da joj ga nitko nije naručio ili dao financijsku pomoć. "Jednostavno sam počela snimati film jer sam mislila da je to jedna snažna ljudska priča", kaže.

Kako preko zida?

Slično se osjećao i njezin izraelski kolega Daniel Gal koji je slučajno "nabasao" na temu za svoj film: troje palestinske djece koja hrane svoju obitelj tako što prodaju žvake na raskrižjima u Jeruzalemu. Oni su dnevno suočeni s pitanjem: kako preko zida?

Svakoga dana tri brata na raznorazne načine uspijevaju preskočiti zid koji Izraelci zovu "sigurnosna ograda" i koji bi ih trebao čuvati od palestinskih terorističkih napada. "Gotovo svatko tko živi u Jeruzalemu zna da tu ima arapske djece koja prodaju žvake i druge stvari. I ja sam znao za njih. Ali da bih došao do baš ovo troje djece koje sam snimio stupio sam u kontakt sa svim mogućim dobrotvornim ustanovama", priča izraelski novinar. Na kraju ih je našao jednostavno na jednom raskrižju. Razgovarao je s njima i tako je sve počelo.

"Hoću samo bicikl"

Trojica braće penju se po klimavim ljestvama preko zida, provlače se kroz najuže rupe, ispod zida, kroz smrdljive kanale. Njihov otac više ne zarađuje od kada je istim tim zidom odsječen od svog nekadašnjeg radnog mjesta. Rami ima 12, Hussam jedanaest, a Younis osam godina. "Ja sam još mali, moji roditelji me tjeraju protiv moje volje da radim. Ali ja neću novac, ja bih htio samo jedan bicikl, ali oni neće da mi ga poklone", priča mali Younis u filmu Izraelca Daniela Gala. Da bi mogao snimati, morao je prvo zadobiti povjerenje djece što, kako kaže, nije bilo lako. Bilo je par zgoda u kojima im je pomogao. Jednom, na primjer, a to se može vidjeti i u filmu, jedno dijete je palo i jako se udarilo u bradu, pa je moralo u jednu jeruzalemsku bolnicu. Ali otac nije mogao ući u grad da bi pomogao svom djetetu, pa se on brinuo o njemu. I tako je, korak po korak, zadobijao njihovo povjerenje.

Ljudskost nadvladala profesionalnost

Ni Marwa Jbara Tibi se nije za vrijeme snimanja strogo pridržavala uloge distancirane novinarke. Između nje i majke četvoro djece se razvio odnos u kojem je ljudski aspekt s vremenom nadvladao profesionalni. "Ona je samohrana majka s četvoro djece, ja sam isto majka i mi želimo svojoj djeci priuštiti više od krova nad glavom. A ona im nije mogla priuštiti ni nešto tako bazično kao što je dom!", objašnjava novinarka zašto je svom "objektu" izvještavanja pokušala pomoći. "Bila bi to sjajna scena da sam je snimila kako u mraku sjedi s djecom i pali svijeću - ne jer slavi sabat, nego da bi štogod mogla vidjeti, jer su joj zbog neplaćenih računa isključili struju", priča. No, umjesto da pozove kamermana, ona je nazvala općinu i pokušala joj pomoći s novcem.

Teško je biti objektivan

Inače je Marwa Jbara Tibi gorljiva pobornica hladnog i objektivnog novinarstva. Saslušati obje strane, ne prikloniti se niti jednoj, ne zauzimati ničiju poziciju - to su njezine maksime. No, u okružju u kojem radi to je često teško. 2000. godine je kao producentica dala da se snimi linč koji su dva Palestinca izvršili nad izraelskim vojicima - slika jednog od ubojica koji trijumfalno u zrak diže okrvavljene ruke obišla je svijet. "Ta slika je bacila loše svjetlo na Palestince, ali ja nisam palestinska glasnogovornica, ja sam novinarka", kaže Palestinka.

Među umjetnicima nema nerazumijevanja

Marwah Jbara Tibi živi u selu koje su zajedno osnovali Izraelci i Palestinci. To ima više od simboličkog značaja u okruženju koje je prepuno divovskih zidova i nehumanih procedura na graničnim prijelazima. Daniel Gal pak živi u židovskom dijelu Jeruzalema, ima puno palestinskih prijatelja i uvijek iznova doživljava da između umjetnika i filmaša različite nacionalnosti gotovo da i nema nerazumijevanja. On se nada da će njegovi filmovi imati utjecaja. "Zahvaljujući radu novinara i umjetnika mnogi ljudi mogu vidjeti stvarnost svojim očima - ili barem iz perspektive koju zauzimaju umjetnici. I mislim da se onda takve perspektive mogu proširiti. Možda je to malo romantično. Sigurno ne možemo postići tako puno kao političari, ali vjerujem da svatko može napraviti sve što je u njegovoj moći."