Treba li Hrvatskoj sad i „nacionalni“ stadion?

Hrvatska reprezentacija je uz srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Rusiji dobila i oko 29 milijuna dolara novčane premije. Dio će Hrvatski nogometni savez (HNS) podijeliti samim igračima, no mnogo veći interes javnosti privukla je teza o potrebi gradnje tzv. nacionalnog stadiona. To bi dakle bilo zdanje na kojem bi utakmice igrala u pravilu samo reprezentacija, prema sličnim aranžmanima od kojih se najčešće spominje onaj s engleskim Wembleyjem.

Za takav projekt zalagali su se proteklih dana premijer Andrej Plenković, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i predsjednik HNS-a Davor Šuker. Ipak, njihova inicijativa usred slavlja povukla je i druga važna pitanja: što će biti s obnovom niza postojećih gradskih i klupskih stadiona, što je s ostatkom kronično manjkave nogometne infrastrukture u funkciji razvoja mladih igrača te nema li - prije infrastrukturnih - možda prečih potreba? Kao što je istaknuo nogometni kolumnist Aleksandar Holiga na portalu Telegram, to bila već i na primjer podrška stručne edukacije trenera u manjim sredinama.

Novac nesmetano curi...

Sličnih sugestija ima još, a naročito su potaknute dubiozama koje se godinama vuku oko poslovanja HNS-a. Riječ je o organizaciji koja bilježi relativno visoke prihode, ali čiji se efekt ne prepoznaje u distribuciji sredstava prema bazi u kojoj nastaju novi talenti. Naznaka takve orijentacije vidjela se od HNS-a tek krajem prošle godine i to u nogometno-predizbornim okolnostima pritiska na vladajuću garnituru. HNS je tad najavio gradnju travnjaka s drenažom i grijanjem u više gradova. Treba napomenuti da bi se tu radilo ustvari o preusmjeravanju dijela dostupnih sredstava UEFA-e i FIFA-e.

Što se tiče samog HNS-a i njegovih financija, dobro je u javnosti zapamćen prošlogodišnji izvještaj o poslovanju u 2016. godini. Od približno 200 milijuna kuna prihoda i jednako toliko rashoda - jer je posrijedi neprofitna organizacija, oko 40 posto bilance odnosi se na krajnje netransparentne stavke poput promidžbe, intelektualnih usluga vanjskih suradnika i na „ostale nespomenute rashode". Dario Šimić, proslavljeni bivši reprezentativac, član Skupštine HNS-a i čelnik Hrvatske udruge nogometni sindikat (HUNS), jedan je od onih koji kritički gledaju na držanje HNS-a u ovom predmetu.

Šimić je u novije doba poznat i kao nositelj unutarnjeg otpora vodstvu nacionalnog saveza, bez obzira što je njegov glas tamo i dalje u izrazitoj manjini. „Pitanju nacionalnog stadiona treba pristupiti studiozno", kazao je on za DW, „kako nam se ne bi ponovio stari, neuspješni projekt Maksimira. Osim toga, najvažnije je da rješenjem na koncu budu zadovoljni svi naši centri. No i HNUS radi na razmatranju svega toga pa ćemo u dogledno vrijeme izaći u javnost s potpunijim stajalištem.“ I doista, još uvijek je svježe pamćenje na forsiranje Maksimira u tom smjeru koje je odvelo u fijasko, golemi trošak – i ipak nedovršenu građevinsku ruševinu koja je ruglo grada.

Zašto ne u Vukovaru?

„Dugo se od Maksimira pokušavalo napraviti nacionalni stadion, bačene su stotine milijuna kuna pa i sad jedino možemo špekulirati da ćemo se iznova suočiti sa sličnom potrošnjom“, rekao nam je Ivan Rilov, tajnik navijačke udruge Naš Hajduk. Ona se ističe po najintenzivnijoj polemici s načinom rada HNS-a i vladajućim odnosima u domaćem nogometu obilježenim drastičnom nedemokratičnošću. Štoviše, ta udruga je prva replicirala najnovijim idejama o nacionalnom stadionu, osobito prednosti koja se apriorno namjenjuje Zagrebu. Ali, nije riječ o njezinu favoriziranju Splita i stadiona na Poljudu, inače arhitektonskog spomenika koji također vapi za obnovom.

„Hrvatska ima stadione koji mogu ugostiti reprezentaciju, ali iz nekog razloga se ne koriste. Ukoliko zbilja prođe ta ideja o novom stadionu, smatram da je, ako ništa drugo, na simboličnoj razini jedino prihvatljivo da bude u – Vukovaru“, riječi su Rilova. Jasna je pritom simbolička pozicija grada-heroja koji je ostao na ne samo geografskoj margini RH. Ipak, na prijedlog hajdukovaca nije se nitko od navedenih političara i funkcionara niti osvrnuo. Čak se i u medijima uglavnom raspravlja samo o cijeni koštanja nekog novog stadiona.

Na pitanje je li problem u eventualnoj nepraktičnosti pozicije nacionalnog stadiona na jednom od krajnja dva ruba zemlje, Rilov nam je odgovorio da je takav objekt i generalno nepraktičan: „Reprezentacija bi tamo igrala šest puta godišnje i stadion s isključivo takvom svrhom ne bi imao puno smisla.“ Tajnik udruge Naš Hajduk nije želio komentirati pretpostavke koje se provlače kroz javni prostor, naime da je sve to smišljeno radi privatne financijske koristi nekolicine osoba na funkcijama. Jer, ne samo zbog propasti projekta Maksimira, ne bi bilo prvi put da se opći interes iznevjeri na taj način.

Zašto graditi nejedinstvo?

Petar Skansi, bivši pomoćnik za sport ministra znanosti, obrazovanja i sporta RH, mišljenja je da gradnja nacionalnog stadiona u Zagrebu znači grubo isključivanje svih ostalih dijelova Hrvatske kao i tamošnjih navijača. „Nepametno je da zovemo na jedinstvo, a sutradan gradimo nejedinstvo. Takav pristup stadionu možda funkcionira negdje drugdje, ali ovdje sigurno ne. Osim takvih sportsko-društvenih razloga, imamo i ekonomske, znajući da su nam neke potrebe znatno važnije od toga. A pogotovo zbog loših iskustava koja imamo sa sličnim populističkim inicijativama“, drži Skansi.

„Hrvatskoj ne treba monument", nastavlja on, „nego osiguranje supstance. Imamo divan splitski stadion koji treba ušminkat, imamo Maksimir koji treba dograditi, imamo novi riječki kojem treba maleno proširenje i natkrivanje tribine. Ima i drugih potreba, jer ukoliko ne uložimo u sredine iz kojih dolaze sadašnji reprezentativci, nećemo ih više dobivati. Samo nemojmo postupati kampanjski, budući da u takvim situacijama u nas po pravilu dođe do neobjašnjivog otjecanja ogromnih iznosa prema nekim nepoznatim smjerovima“, zaključio je Petar Skansi.