Trenutna balkanska klima pogoduje islamizmu

DW: Nedavno je njemačka vlada, na upit zastupničkog kluba Ljevice, ustvrdila da na Kosovu jača širenje vehabijskog islama novcem iz Saudijske Arabije. Izvještaj o islamizaciji na Balkanu nalazi se i u jednom odboru američkog Senata. Kako tumačiti zabrinutost u SAD i Njemačkoj u vezi s islamskim ekstremizmom u regiji Zapadnog Balkana?

Vedran Džihić: O tome se već nekoliko godina piše, s vrhuncem izvještavanja tokom rata u Siriji dok je IS još bio vrlo jak, a pridruživali su mu se ljudi iz svih zemalja Zapadnog Balkana, najviše s Kosova, Bosne, Sandžaka, djelomice iz Makedonije. U izvještavanju o tome na Zapadu je bilo puno senzacionalizma, upadalo se u opću stigmatizaciju islama. Jednostavan primjer iz Austrije: Slobodarska stranka (FPÖ) je, kada je Der Spiegel imao izvještaj o džihadističkim selima u BiH, to spojila s temom koja je inače prisutna u unutrašnjoj politici u Austriji – o izbjeglicama koje dolaze iz islamskih područja, ne pripadaju našoj kulturi pa to treba zaustaviti. Spojio se globalni diskurs s intenzivnim izvještavanjem o fenomenu koji objektivno postoji – imali smo iz Bosne 350 džihadista u Siriji i Iraku, s Kosova još više. U međuvremenu, od 2013. ili 2014. pa kasnije, iz raznih razloga je došlo do zaustavljanja protoka tih ekstremističkih ćelija ka Siriji i Iraku. Ali ostao je lokalni fenomen: salafisti ili, kako ih neki zovu, džihadisti i islamski ekstremisti i dalje su tu, tu im je infrastruktura, i sada su se fokusirali na rad u okviru pojedinačnih zemalja i regija jer su dobro umreženi.

Zašto Amerika u Senatu i Nijemci sada to provlače? Mislim da je razlog opći osjećaj u Washingtonu, Bruxellesu i Berlinu da je dosta stvari na Zapadnom Balkanu krenulo naopako – imamo pogoršanu sigurnosnu situaciju, događaje u Makedoniji, totalni zastoj u BiH, otrovnu retoriku između Srbije, Albanije i Kosova, prijetnje Vučića i Dačića Haradinaju, i Haradinaja Srbiji. U takvoj klimi, gdje Zapad osjeća kako gubi utjecaj u regiji, relevantno postaje pitanje islamizma i džihadizma. Iza svega stoji jednostavna jednadžba – što je nestabilnija situacija, što su veći rizici i lošiji socio-ekonomski uvjeti, veća je tendencija da mladi traže utočište u islamističkim i salafističkim krugovima. To se zaista i događa. Naravno, to nije masovni fenomen niti većinski program. Ali je fenomen koji raste. Ali pitanje je je li svrsishodno ovakvo tematiziranje bez povlačenja konkretnih poteza na stabilizaciji regije.

Postoje li konkretni podaci o broju povratnika iz Sirije i Iraka u zemlje Balkana?

Teško je to ustanoviti iako mnogi ozbiljno pokušavaju. Znamo da je otprilike 30 do 40 posto onih s Kosova i iz Bosne ili poginulo na ratištima ili ostalo tamo, mnogo je žena, mnogo se djece rodilo tamo. Na ratištima dakle imamo i dalje relativno veliki broj ljudi iz bivše Jugoslavije. Na Zapadu povratnike vide kao najveću opasnost za sigurnost u pojedinačnim zemljama. Procjene su da se u Bosnu vratilo 120 do 150 ljudi, neki su kažnjeni, neki prognani, za neke ne znamo u kakvom su se stanju vratili. Računica je naravno neprecizna, ali povratnici definitivno jesu sigurnosna prijetnja.

Sa druge strane imamo ovo što kaže njemačka vlada: pojavu vehabizma na Kosovu i utjecaj Saudijske Arabije. Je li to povezano s ovim o čemu ste pričali?

Povijest radikalizacije islama na Balkanu ide od rata u Bosni sa sudjelovanjem mudžahedina. Jasno je da je širenje vehabizma djelomično vezano uz Saudijsku Arabiju. Kako god nazvali fenomen – vehabizam, selefizam, islamski ektremizam, što nisu iste stvari – imamo relevantan utjecaj stranih zemalja. Samo treba vidjeti količinu novca iz Saudijske Arabije i broj džamija koje su njime sagrađene na Kosovu i u Bosni. Svi spomenuti oblici se sumiraju pod kategoriju radikalnog odstupanja od tradicionalnog balkanskog islama i vrijednosti koje etablirane na tom prostoru. U pitanju je ne samo borba protiv onih koji nisu muslimani, nego i protiv onih koji po njima nisu pravi muslimani. Vidimo pripadnike selafijskog pokreta na ulicama, aktivni su u raznoraznim kulturnim odjeljenjima, imaju paralelne džemate izvan službene islamske zajednice. Jasno je da uz pomoć Saudijske Arabije i drugih zemalja grade paralelnu infrastrukturu koja se direktno suprotstavlja tradicionalnim islamskim zajednicama.

Na Kosovu fenomen ima drugačiju pozadinu s obzirom na to da religijska pripadnost do dvijetisućitih nije igrala veliku ulogu nego je identifikacija jačala kroz nacionalni identitet i jezik. U procesu sveukupne re-tradicionalizacije regije, dobili smo fenomen islamskog ekstremizma na području Kosova. Indikativno je da je odatle otišlo najviše boraca. To je zato što je Kosovo najmlađe društvo na Zapadnom Balkanu, socijalna i ekonomska situacija mladog stanovništva je najlošija, a obećanja političkih elita nakon neovisnosti – put ka EU, ukidanje viza – nisu ispunjena, čak je došlo i do nazadovanja. U takvoj situaciji se pojavljuje kriza identiteta ili vakuum koji pune ideologije poput vehabizma i selefizma. Oni mladim ljudima nude osjećaj pripadnosti obitelji, priznanje i zaštite, postoje i neke vrste financijske pomoći. Zato je na Kosovu taj fenomen najviše porastao.

Kako se tome suprotstaviti?

Treba se pozabaviti problemima koji su doveli do jačanja ekstremizma. Drugo, ponuditi perspektivu europskih integracija koja je sada upitna, ali se na njoj mora raditi inače neće biti stabilnosti. Treće, u okviru islamskih zajednica u regiji moraju se podržati snage koje se zalažu za tradicionalnu balkansku interpretaciju islama što povlači veću europsku raspravu o re-pozicioniranju islama u Europi – kako da ne bude bauk koji je stigmatiziran, nego sastavni dio europskih društava, pogotovo na Balkanu gdje imamo autohtono islamsko stanovništvo. Četvrto – i to se već intenzivno radi – jest pojačanje regionalne i europske suradnje sigurnosnih i političkih institucija, tajnih službi. To je mač s dvije oštrice, jer svako osnaživanje tajnih službi može biti zloupotrijebljeno na unutrašnjem političkom planu. Ali razmjena podataka između različitih zemalja može doprinijeti da se na vrijeme izbace iz igre ćelije koje bi akutno ugrozile sigurnost.

Pričali smo načelno o islamskom ekstremizmu. Ali može li se pitanje postaviti konkretnije – postoji li Islamska država i na Balkanu? Kako ona djeluje u toj regiji?

U svim područjima gdje Islamska država nema jasnu kontrolu nad teritorijem – a to je i Zapadni Balkan – ona je još uvijek fikcija u smislu državnosti. Ali nije fikcija u smislu činjenice da postoje ćelije i simpatizeri u svim ovim zemljama koji prešutno i tajno rade na agitaciji za ciljeve Islamske države. Oni su spremni da u određenom trenutku učine nešto za tu fikciju Islamske države, recimo da izvedu teroristički napad. Takvih napada, direktno povezanih sa IS-om, još nije bilo, ali je navodno bilo pokušaja. Imamo intenzivnu komunikaciju putem društvenih mreža i propagandnih kanala IS-a. Imamo ljude na ratištima koji se s vremena na vrijeme oglašavaju i prijete muslimanima na Balkanu koji se nisu pridružili IS-u. Oni podgrijavaju ideju o kalifatu koji bi obuhvatio Zapadni Balkan i druge dijelove Europe. To nije tako intenzivno kao prije par godina. Djelovanje tajnih službi i činjenica da IS gubi na bojišnici, da nije više u ofenzivi, čini da ideja slabi na Balkanu. Ali ćelije su još žive i lako se mogu reaktivirati.

Kako komentirate procjene koje smo čuli u Njemačkoj i SAD-u da bi upravo Balkan mogao biti ulazna vrata kroz koja islamistički ekstremizam prodire u Europu? Koliko je to realna opasnost?

To je još sve malo u zraku. U izvještaju koji se nalazi u Kongresu kao i u tvrdnjama njemačke vlade ima dosta futurističkog alarmizma. To su projekcije mogućeg razvoja situacije. Fenomen jest tu, i pratit će razvoj svih zemalja sljedećih desetljeća. Jasno je da islam na Zapadnom Balkanu više nikada neće biti isti, neće biti samo tradicionalni. Projekcija kaže da, ako se nastave nestabilnost, loša ekonomska situacija, da će ovaj fenomen jačati. Po najgorem scenariju bi se mogao desiti brzi rast ćelija i njihovo spajanje s ćelijama u dijaspori prije svega u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji gdje većina radikalnih islamista ima balkansku ili čečensku pozadinu i to ih razlikuje od onih u Francuskoj ili Velikoj Britaniji. Ako uz to u Europi bude jačala stigmatizacija islama, ako recimo u Austriji na vlast u listopadu dođe Slobodarska stranka koja prijeti da neće primati muslimane u zemlju, može se dogoditi da to pojedinačno ugrožava sigurnost. Za sada ta opasnost nije toliko velika jer se i dalje većina muslimana na Kosovu, Sandžaku, Makedoniji ili Bosni direktno opire vehabizmu i selefizmu.

Vedran Džihić, 1976, je istraživač Austrijskog instituta za međunarodnu politiku pri Sveučilištu u Beču, gdje predaje. Istražuje prije svega Balkan, demokraciju, tranziciju, nacionalizam i sukobe.

Razgovor vodio Boris Georgievski