060711 NS-Raubkunst

Izložba koja je postavljena u zgradi zaklade Centrum Judaicum u Berlinu pod naslovom "Isplativi poslovi? Trgovina umjetninama u Berlinu od 1933. do 1945." dokumentira sudbinu 14 trgovaca umjetninama. Za vrijeme nacionalsocijalizma naglo je porasla prodaja umjetničkih djela - i to zbog masovnog oduzimanja židovske imovine u kojoj su se često nalazile i vrijedne umjetnine, a čiji su vlasnici bili prisiljeni otići u emigraciju ili su bili deportirani u koncentracijske logore. Kako kaže Christine Fischer-Defoy, kuratorica izložbe i direktorica Aktivnog muzeja koji je postavu organizirao, želja je bila prikazati diferenciranu sliku tog doba: i žrtve, i počinitelje, i svojevrsnu "sivu zonu" između njih.

Na primjer, Bernhard Böhmer. On je bio jedan od malobrojnih koji su imali licencu nacionalsocijalističkog režima za trgovinu modernom umjetnošću. Christine Fischer-Defoy podsjeća da je Böhmer bio prijatelj umjetnika Ernsta Barlacha i pojašnjava: "Böhmer je, naravno, imao koristi od trgovine zabranjenim djelima, među kojima su bila i ona Ernsta Barlacha. Istovremeno se mora priznati da mu je uspjelo sačuvati neka Barlachova djela od uništenja od strane nacionalsocijalističkog režima."

Mnoga djela do danas nisu pronađena

Spašavanje umjetnosti - to je bio argument kojim su se nakon rata branili mnogi uspješni trgovci umjetninama. Nasuprot njima, galerist Alfred Flechtheim je bio progonjen baš zato što je trgovao nepoželjnom suvremenom umjetnošću i uz to bio židovskog podrijetla. On je napustio Njemačku već 1933. godine i potom radio u Parizu i Londonu. Njegova je supruga ostala čuvati privatnu zbirku u Berlinu. Bračni par Flechtheim se nadao da vladavina nacionalsocijalista neće dugo potrajati, kaže Christine Fischer-Defoy. "Betty Flechtheim kasnije nije uspjela izaći iz Njemačke. Njezin je suprug umro 1937. godine u Londonu. Ona je tada s dijelom njihove zbirke još uvijek bila u Berlinu. Izvršila je samoubojstvo večer prije nego što je trebala biti deportirana. Umjetnička zbirka do danas nije pronađena", kaže kuratorica izložbe.

Na izložbi je dokumentirana i sudbina Paula Graupea, uglednog trgovca umjetničkim djelima i aukcionara židovskog podrijetla. I on je imao posebnu licencu sve do 1939. godine, kada je morao napustiti Njemačku. Graupe je posao prepustio svom tadašnjem suradniku Hansu Langeu, koji je očito daleko dogurao: Lange je bio jedan od najvećih trgovaca zaplijenjenim umjetninama u Berlinu, koji je preuzimao čitavo pokućstvo protjeranih i deportiranih židova.

Dvije strane medalje

No, bilo je i onih koji su se drugačije ponijeli. Recimo, Karl Nierendorf. On nije bio židov i trgovao je djelima moderne umjetnosti. A onda je došlo doba kada ta djela ne samo da nije mogao prodati, nego ih nije smio ni izložiti. Christine Fischer-Defoy priča: "1936. godine, za vrijeme Olimpijskih igara, uspio je još postaviti veliku izložbu Franza Marca. No, to je bila takoreći njegova oproštajna izložba u Berlinu. Iste godine je odselio u New York i tamo se nastavio baviti prodajom umjetnina. Nierendorf je, za razliku od mnogih drugih, odbio prodavati zaplijenjenu modernu umjetnost."

Ova izložba u Berlinu ne bavi se samo nacionalsocijalističkom vladavinom u Njemačkoj, nego i aktivnostima saveznika, a kasnije i njemačke vlade, u potrazi za izgubljenim umjetničkim djelima i njihovim vraćanjem vlasnicima. A tu su očita dva različita aspekta ove tematike: s jedne strane, trgovci umjetninama čiji je cilj najčešće bio dobra zarada, i s druge strane, njemačke vlasti i znanstvenici koji prvenstveno žele utvrditi sudbinu umjetničkih djela i vratiti ih njihovim vlasnicima.

Autorica: Christine Kort/Andrea Jung-Grimm

Odg. ur.: Snježana Kobešćak