Tri godine nakon "Nine Eleven"

Amerika je, izjavio je predsjednik George Bush, nacija koja se nalazi u ratu. Tri godine nakon napada 11. rujna posljednja jos postojeca velesila izigrava pravog siledjiju. A ranjivija je neko ikada ranije u svojoj povijesti: u Iraku je poginulo vise od tisucu vojnika, u Afganistanu se borbe nastavljaju, a u samim Sjedinjenim Drzavama uvijek se iznova proglasava opasnost moguceg teroristickog napada.

Stotpostotne zastite od teroristickih napada nema. Tim vise sto teror vrse fanatici i male skupine, koje, medjusobno samo labavo povezane, djeluju globalno. Ono sto ih sjedinjuje opasna je mjesavina mrznje i odbijanja vlastitih korumpiranih rezima, ali istodno i Zapada koji te rezime podrzava.

Iako ovaj fenomen nije nov - nova je samo jacina kojom se on pretvara u nasilje - Amerikanci s nevjericom postavljaju pitanje: otkuda tolika mrznja? Previdjajuci pri tome da su u biti sami pridonijeli tome: surovanjem s diktaturama Trecega svijeta i nedovoljnom brigom o razvoju i problemima u ostalim dijelovima svijeta.

Zakljucak koji se moze povuci tri godine nakon 11. rujna 2001. godine glasi: "Nine Eleven" bio je dogadjaj povijesnih razmjera, prijelomni trenutak, prekretnica. Svjetska se politika dramaticno promijenila. Petnaest godina nakon zavrsetka Hladnoga rata prijeti nova, potpuno drugacija podjela svijeta, za ciji su nastanak odgovorne i Sjedinjene Drzave svojom jednostavnom i opasnom formulom: "Tko nije za nas, taj je protiv nas." Moze li, medjutim, politka SAD-a biti vjerodostojna, ako s jedne strane borbu za demokraciju i ljudska prava deklarira kao cilj, ali istodobno suradjuje s diktaturama? Postavlja se i pitanje u kolikoj mjeri Sjedinjene Drzave svijetu mogu posluziti kao primjer, ako krse upravo one ciljeve za koje se navodno zalazu? Podsjetimo samo na Guantanamo ili Abu Graib.

Tijekom posljednje tri godine "borbe protiv terora" svijet nije postao sigurnijim. Upravo suprotno. U Afganistanu se talibani ponovo sire u vise provincija. Glavni terorist Bin Laden jos je uvijek slobodan. Broj njegovih pristasa diljem svijeta raste, cak i u Iraku. Zemlji u kojoj je situacija i dalje nestabilna - unatoc svim americkim nadama i obecanjima. Isto vazi za Bliski istok. Izraelci i Palestinci medjusobno ratuju, a kraj borbi nije na vidiku. Americka vlada, doduse, vrlo dobro zna, koliko bi islamskom svijetu bio vazan donekle pravedan mir na Bliskom istoku. No, Washington ostaje neaktivan i protezira gotovo iskljucivo Izrael. I na tom je podrucju americka vanjska politika odavno izgubila vjerodostojnost.

Bushova obecanja o demokratizaciji islamskog svijeta ionako su naisla na sumnjicavost. Vanjskopoliticki kurs SAD-a pretvorio je taj plan mrtvo slovo na papiru. Pa cak i da je negdje bilo nade, danas samo jos prevladava razocaranje. U diplomaciji su rijeci djela - u politici to pravilo ne bi smjelo vaziti. U njoj bi rijeci trebale biti rijeci, ali njima bi onda trebala slijediti stvarna djela.