Trumbetaš: samouki crtač licemjernog društva

Iako su marljivo i teško zarađenim novcem, koji su slali svojim obiteljima u domovinu, milijuni gastarbajtera godinama pomagali gospodarstvo bivše države, na te se ljude često gledalo podrugljivo ili sumnjičavo, a službena ih je politika nekadašnje Jugoslavije ignorirala ili proganjala.

Takvu je sudbinu – čak i u vrijeme samostalne Hrvatske - proživio i jedan od najzanimljivijih hrvatskih samoukih umjetnika – i sam dugogodišnji gastarbajter, ali i politički zatvorenik - Drago Trumbetaš.

Tu nepravdu pokušava ispraviti aktualna izložba Arhipelag gastarbajter kojom se u zagrebačkom Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) predstavljaju Trumbetaševi život i rad. Nakon što mu je prije nešto više od godinu dana odavno zaslužena pozornost konačno dana retrospektivnom izložbom u Dubrovniku, prešućivani i zaobilaženi likovni komentator društvenih nepravdi socijalističkog sustava, ali i licemjerja kapitalističkog Zapada dobiva zadovoljštinu izložbom u reprezentativnom prostoru HDLU-ove galerije Prsten.

Socijalna kritika, a ne naiva

No put do dostojnog prepoznavanja za Trumbetaša je bio težak – unatoč preporuci svojega davnašnjeg promotora, a danas ministra kulture Bože Biškupića i brojki od 160 samostalnih izložbi, vrata hrvatskih galerija su mu dugi niz godina bila zatvorena jer su – objašnjava Trumbetaš - kustosi valjda smatrali da je on nekakav naivni slikar budući da nisu znali razlikovati naivu od socijalne kritike.

Kroz stotinjak izloženih crteža i grafika te dokumentaciju skupljanu 20 godina Trumbetaš crnim linijama izvlači naličje života 'radnika na privremenom radu u inozemstvu' - njegovog simboličnog Tončeka: „Tonček je tako nazvan zato što je moj djed otišao još na početku prošlog stoljeća u Ameriku kamo je došao s dva kovčega i nije imao apsolutno ništa, a kada sam počeo crtati doveo sam u Njemačku jednog krojača iz Zagreba i on se isto zvao Toni, dakle Tonček – pa sam puno scena imaginarno obradio tako da taj Tonček hoda posvuda i doživljava neprilike.“

„Moja je soba tako jadno mala …“

Na izložbi je postavljena i vjerna rekonstrukcija njegove gastarbajterske sobice u kojoj se nakon radnog dana kao profesionalni ručni slagar prepuštao likovnim istraživanjima – taj prostor osobne intime bio je Trumbetašu osobito važan jer – kako parafrazirajući Da Vincijevu rečenicu – ističe da mala soba potiče genijalne ideje, a u velikoj se sobi one izvode: „Mene je, dakle, ta soba, koja je bila jedna 3 puta 4 metra veličine, tjerala da skupljam ideje koje izlaze iz glave,“ priča Trumbetaš, koji je ideje prvo bilježio fotoaparatom: „Ja nemam samo 2 oka, nego 6 očiju – mogu vidjeti i shvatiti stvari koje drugi ne primjećuju – dovoljno je šetati gradom i posnimiti ono što će se poslije nacrtati.“

Vješto Trumbetaševo oko zabilježilo je tako i poznati crtež turskog dječaka koji se igra u parku dok su druga djeca u školi i teške uvjete rada gastarbajtera i izgubljenost običnog čovjeka u pravilima igre koja diktiraju velike kompanije. Redom slike koje su i danas itekako aktualne nastajale su zahvaljujući potpunom predavanju poslu: „Gdje god sam bio, stalno sam razmišljao o tome da skupim što više materijala, skica, svaki dan sam vodio dnevnik, pratio sve njemačke novine i časopisa…“

Nijemci su prepoznali umjetničku vrijednost

Zahvaljujući svevremenskoj kvaliteti Trumbetaševih vizualnih društvenih komentara njegovi radovi ne zastarijevaju, no na dostojnu valorizaciju u domovini morao je čekati 40-ak godina, dok su ga u Njemačkoj prepoznali još 70-ih jer do tada nitko na crtački način nije obradio tolike milijune gastarbajtera: „Ja sam prvi to napravio i kada su to otkrili, svi su mediji to prenijeli.“

Potomci tadašnjih gastarbajtera danas su – napominje Trumbetaš – više ili manje uspješno asimilirani u njemačko društvo, no drame kojima se čitavog života bavio i dalje traju, ali s drugim protagonistima: „Oni su pokušali zaustaviti useljavanje na isti način kao kad su nama 1973. stavili znak „Ausländer stop“ i poručili da više neće primati gastarbajtere, a oni su i dalje dolazili,“ kaže Trumbetaš upozoravajući da su danas ulogu gastarbajtera preuzeli azilanti koji žive u još gorim prilikama: „Oni su po lagerima, a ako ih i puste van ne mogu naći posao, jer još prije 10-15 godina posla nije bilo za 150 tisuća mladih Njemica i Nijemaca.“

Gastarbajterski gulag se nastavlja

Uvid u jedinstveni Trumbetašev pogled na stvarnost gastarbajtera prekasno stiže pred širu hrvatsku javnost, no još je veća šteta što svoju vizualno upečatljivu kritičku oštricu još nije stigao usmjeriti na situaciju „radnika na privremenom radu u domovini“, čiji broj u Hrvatskoj posljednjih mjeseci dramatično i nezaustavljivo raste.

Autor: Vid Mesarić

Odg. urednik: Anto Janković