Turska nakon izbora

Na najnovijim izborima u Turskoj najbolje se vidi koliko se politički krajobraz Turske uopće može usporediti sa zapadnim demokracijama. Kemalisti se doduše nalaze u tradiciji utemeljitelja republike i zalažu za strogu podjelu između države i religije. Ali se isto tako zalažu za usko vezivanje za vojsku kao i tupu administraciju te prastare gospodarske strukture. Stranka AKP premijera Erdogana smatra se islamističkom, ali se isto tako zalaže i za modernizaciju države i ulazak zemlje u Europsku uniju.

Erdogan se želi pozicionirati u središtu političkog spektra

No, nalazi li se stranka AKP na putu transformacije u islamsko-socijalnu partiju, u neku vrstu CDU-a Turske, ili Erdogan samo vješto koristi pristupne pregovore kako bi oslabio utjecaj vojske, to tek treba vidjeti. Znakovi koje šalje stari i novi turski premijer su oprečni. S jedne strane žena i kćer premijera nastupaju svugdje s muslimanskom maramom – što je važan znak u zemlji gdje su muslimanske marame na sveučilištima i zgradama državne uprave zabranjene. Osim toga Erdogan je zbog svojih islamističkih izjava proveo i neko vrijeme u zatvoru. S druge pak strane većim dijelom promijenio je svoje zastupnike, umjesto islamista i profesora islamske teologije sada mandat stranke AKP-a imaju liberalni stručnjaci za ustavno pravo i bankari specijalizirani za ulaganja – što je jasan znak da se Erdogan ne samo prema vani, već i prema unutra želi pozicionirati u sredini političkog spektra. Pri tome polaže nade u srednji sloj koji profitira od snažnog gospodarskog rasta i kojem su dojadili strogi islamisti jednako kao i nazadni kemalisti i nacionalisti.

Izborna pobjeda za ukidanje prepreka na putu u EU

Izborna pobjeda Erdoganu bi trebala dati potrebnu slobodu da ukloni prepreke u pristupnim pregovorima s Europskom unijom. Oko otvorenih pitanja Cipra pokazat će se koliko Erdogan zaista misli ozbiljno s pristupanjem Uniji. Do sada Erdogan je u Bruxellesu argumentirao kako ne može otvoriti turske pomorske i zračne luke za ciparske brodove i zrakoplove prije parlamentarnih izbora, a da ga pri tome ne bi svi proglasili izdajnikom domovine i time oslobodili put za nacionaliste. Taj argument sada više ne postoiji.

Turska sada mora priznati Cipar

Turska sada mora priznati Cipar, članicu Europske unije i to sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze – ali i Europska unija sada mora priznati da i ona snosi dio odgovornosti za ovakvu situaciju. U ovoj turskoj predstavi sada mora i EU preuzeti svoj dio odgovornosti. Rezultati izbora u Turskoj su obveza da se konačno završi ovaj «ples po jajima». Zemlje članice Europske unije jednoglasno su dodijelile Turskoj status kandidatkinje. Iz toga proizlazi zahtjev da jednoga dana zemlja postane članica Unije, ukoliko ispuni sve uvjete.

Brok: «Turska treba ispuniti uvjete»

Svojom pobjedom stranka AKP pokazala je da ekstremne partije u Turskoj nemaju šanse. Nije li sada možda potrebno da Europska unija honorira takve ishode na način da ubrza pristupne pregovore s Turskom? Na ovo pitanje odgovorio je Elmar Brok, donedavni predsjednik vansjkopolitičkog odbora u Europskom parlamentu: «Prvo, uvjete treba ispuniti. Nemoguće je da jedna izborna pobjeda neke stranke odluči o tome hoće li netko postati član Europske unije. Moraju se ispuniti gospodarski uvjeti, uvjet strukturne politike, treba riješiti pitanja utjecaja vojske, treba preispitati jesu li ispunjeni uvjeti vezani za vladavinu prava te slobodu vjeroispovjesti. Sve su to uvjeti koja godinama nisu ispunjeni. Vidjeli smo napredak, ali se on mora postići. Portrebno je ispregovarati 34 poglavlja od kojih se sada pregovaraju samo četiri, a još 30 se nalazi pred nama. Trebamo se upitati kako će se financirati cijeli projekt. Prema današnjim pravilima, Turska bi godišnje Uniju koštala neto 40 milijardi eura subvencija. To nitko ne može platiti. Zato se o nekim područjima može pregovarati tek 2014. godine. Stoga je potrebno preispitati nije li možda potrebno promijeniti pravila u tom smsilu da je Njemačka spremna platiti više, ali samo ako Poljaci i ostali odustanu od velikih subvencija. To su konkretne činjenice o kojima moramo razumno razgovarati i to nema nikakve veze s izbornim rezultatima, jer izborni rezultati sa sobom mogu donijeti sposbnost provedbe reformi koju treba testirati», kaže konzervativni zastupnik u Europskom parlamentu Elmar Brok.

Austrija i Francuska se moraju pogledati u zrcalo

Francuska i Austrija, dvije članice koje se najviše protive članstvu Turske, trebale bi se sada upitati zašto su 1999. godine pristale na dodjeljivanje statusa kandidata Turskoj, kada sada tu istu zemlju puno reformskih godina kasnije ocjenjuju neprihvatljivom za članstvo. Turska ima vrlo važno strateško značenje za Europsku uniju – kroz tu zemlju prolaze važni naftovodi i plinovodi prema Europi. Osim toga EU koja mora konkurirati s Kinom, Indijom i SAD-om teško da može ostaviti Tursku po strani. Sasvim je apsurdno kao prepreke pristupanja Uniji navesti prisilno sklapanje brakova, jer upravo pritiskom članstva nestat će ovakav strašan anakronizam.

Glavno pitanje: Želi li EU uopće Tursku?

Iza svih navodnih i stvarnih prepreka za članstvo stoji zapravo samo jedno pitanje: Želi li Europska unija uopće proširenje sa zemljom koja ima 80 milijuna stanovnika koji su većinom muslimani? Turska je najkasnije nakon ovih parlamentarnih izbora dala jasan odgovor.