Tvornica vlakova izgurana s tračnica
16. siječnja 2019
„Nema toga što se u našim radionicama nije moglo proizvoditi za ovu industriju, a i još uvijek bi se moglo, samo kad bi se dopustilo“, kazuje nam Miro Margeta, bivši zaposlenik i povjerenik Nezavisnog sindikata radnika zagrebačkoj Tvornici željezničkih vozila „Gredelj“, danas u stečaju. Točnije, već preko šest godina je pod državnom stečajnom upravom, ali pomaka nabolje nema usprkos najavama prodaje stranom strateškom partneru. Tako je barem bilo do potkraj prošle godine, dok se nisu povukli ruski i kanadski interesenti.
I dalje se doduše spominje jedan austrijski državni kandidat, o čemu bi se navodno trebalo nešto više znati već ovih dana. Kako god to završilo, upada u oko činjenica nagomilanih dubioza u vođenju tog poduzeća i prije i nakon otvaranja stečajnog postupka. Ne samo naraslih dugovanja prema radnicima i dobavljačima, dakle. No još se pamti kako nije bio sasvim jasan niti razlog za stečaj, ujesen 2012. godine. Znatno teže bile su pak afere s prvim stečajnim upraviteljem i ostatkom pravosuđa, nedugo potom, koje također nisu razriješene.
Stečajni upravitelj zabranio sindikat
„Gredelj“ je u međuvremenu uz svoje ime zadržao slogan „120 godina na tračnicama“, barem na svojoj internetskoj stranici. Razdoblje se odnosi na dugu tradiciju ovog poduzeća, sve otkako je osnovan kao servisna radionica mađarskih željeznica koncem 19. stoljeća. Ali, danas vlada utisak da se više čini kako bi ga se izguralo s proizvodnih tračnica, sudeći po riječima Margete koji prenosi razmišljanje kolega: „Ja sam morao otići u prijevremenu mirovinu, kad su počeli otkazi. Bilo nas je nekoć oko 1500 tamo, sad je ostalo manje od 430 radnika.“
„Prvi stečajni upravitelj faktično je bio zabranio djelovanje sindikata“, nastavlja on, „pa sad ostajem u toku preko kolega koji su još tamo. I kad se sjetim koliko sam imao ponuda iz drugih firmi, ali nisam želio napustiti 'Gredelj'. Bilo je prestižno tamo raditi, a i vezao sam se bio za kolektiv. No aktualni problem je u tome da ne možemo dobivati poslove dok smo u stečaju, i to poslove koje bismo lako mogli obaviti. Koji bi nas zapravo spasili, kao što je narudžba za 40 vlakova spasila 'Končar'. Mi se za to nismo smjeli javiti.“
Lokomotive, putnički i specijalizirani vagoni, čitave kompozicije, tramvaji, okretna postolja, metalne konstrukcije – čitava ponuda je minimiziranjem proizvodnje pala u drugi plan. Jedno vrijeme se „Gredelj“ nastojalo istisnuti s atraktivne pozicije u širem centru Zagreba. Kad je sklonjen u predgrađe Vukomerec, ispostavilo se da Hrvatske željeznice kao njegov vlasnik posjeduju još manjih servisa na tom području. Ali u vukomerički pogon uloženo je oko 85 milijuna eura za teren, i podignut je kredit od 20 milijuna eura za razvoj.
Pod udarom raznih kombinatorika
„Cijena privatizacije ne prelazi 50 milijuna eura. Više nego duplo manje od zadnje investicije, što nitko ne zna objasniti. Sumnjamo da se 'Gredelj' usmjerava k likvidaciji i rasprodaji imovine, da bi se anulirali dugovi i da bi HŽ dobio novi prostor, osim što bi se i Grad Zagreb okoristio kroz staru parcelu. Nikoga ne boli glava što ćemo ugasiti tako značajnu djelatnost, iako bismo uz kvalitetno upravljanje mogli naći svoje mjesto na tržištu. I to za puni pogon s minimalno 900 radnika, jer imamo sve preduvjete“, zaključio je Miro Margeta.
Hrvatska država, međutim, nije „Gredelj“ uopće svrstala na popis državnih poduzeća za 2019. godinu. Kao da više ne postoji, kao da ga se odrekla u svakom slučaju. A što nikako ne bi smio biti slučaj, bar ne prije definitivne prodaje, ili to u najmanju ruku dosad nije bila praksa. „Dugo nisam niti čuo za 'Gredelj', sve dok me sad niste upitali o njemu“, rekao nam je ekonomski analitičar Guste Santini, kojeg smo zatražili mišljenje o slučaju. „Sad kad sam vidio o čemu se radi, jasno mi je i zašto – zato što nema nikakvih novosti", dodao je.
„Tolike godine nisu iskorištene ni za što, drugim riječima“, objašnjava Santini, „pa 'Gredelj' ostaje izrazito tragičan primjer propasti naše industrije. Na staroj adresi, vrijednost njegove zemljišne rente bila je tako naglo porasla, početkom ovog stoljeća, da je naprosto morao doći na udar raznih sumnjivih kombinatorika. O nekretninskom aspektu vodilo se računa više nego o proizvodnom i tržišnom. Ne čudi onda što je pretrpio i glavnu kroničnu bolest naše tranzicije. Dugotrajnu i temeljitu zapuštenost u pogledu menadžeriranja, naime."
Dobici privatni, gubici zajednički
U iščekivanju stečajnog epiloga, primjetno je da s „Gredeljom“ nije u međuvremenu pokušano ništa konstruktivno. „Bilo je ideja o spajanju s 'Đurom Đakovićem' ili 'Končarom', ili o izdvajanju dijela proizvodnje. Ništa nije ozbiljno razmotreno. Od onih koji mogu ili su mogli nešto poduzeti, nikome nije bilo dovoljno stalo do toga. Ali tu već govorimo o temeljnim problemima hrvatske ekonomske politike, ne samo o 'Gredelju'. U redu, nije zgoreg ni ponoviti što je posrijedi, budući da imamo posla s rak-ranom“, izričit je Guste Santini.
„U socijalizmu su gubici bili zajednički, kao i dobici. Sad su dobici privatni“, poentira naš sugovornik, „no gubici se i dalje nameću svima. Otud stav da država nije dobar vlasnik. I sve smo privatizirali, ali ni s time nije bolje, ispravite me ako griješim. A u preostalom državnom sektoru vlada isključivo stranačko-politički kadar. Stoga u prvi plan dolaze razni privatni interesi, dok gašenjem proizvodnje nestaje potreba za mnogo specifičnih kvalifikacija.“ I doista, teško da bismo mu mogli prigovoriti kako je rekao nešto pogrešno.