U Europskoj uniji nema ratne odštete
4. studenoga 2018
Koliko god bio pogrešan zahtjeva Poljske za ratnom odštetom, nije dovoljno samo da se on tek tako odbaci. Njemačka bi trebala platiti odštetu za uništavanje i masovno ubijanje u Drugom svjetskom ratu. To je zahtjev koji iz Varšave stiže – u neredovitim razmacima – od kraja komunističke ere. No, otkako je u toj susjednoj zemlji na vlasti desna stranka „Pravo i pravda", on stiže – sve češće.
Berlin odbija raspravu i to uvijek s istim argumentima. Pitanje reparacije je politički i pravno zaključeno, rekao je Frank-Walter Steinmeier dok je još bio ministar vanjskih poslova. Pravno je pitanje možda riješeno; politički – definitivno nije. To je pokazao i najnoviji zahtjev poljskog predsjednika Andrzeja Dude.
U svakoj Njemačkoj analizi se spominje da desnokonzervativna vlada koristi pitanje reparacije za poticanje protunjemačkih osjećaja, kako bi odvratila pozornost s optužbe da svojom takozvanom reformom pravosuđa krši europska načela. Taj argument je točan, ali ne dotiče bit problema.
I u Poljskoj i u Njemačkoj se u istoj mjeri osuđuju užasi i zločini Drugog svjetskog rata, ali se ugrađuju u različite obrasce razmišljanja. U Njemačkoj je, baš kao i kod njezinih zapadnih ratnih neprijatelja, neposredno poslije rata još bilo uobičajeno nacionalno tumačenje, ali je ono odavno ustupilo mjesto političkom gledištu. Kada se govori o nacistima i holokaustu, nitko više ne ukazuje na njemački nacionalni karakter, a samo mali broj ljudi traži korijene zla još u pruskoj povijesti ili u njemačkom idealizmu.
Tko je ubijao Židove?
U Poljskoj je razvoj išao suprotnim tokom. U komunističkim vremenima jedva da se govorilo o „Nijemcima" kao počiniteljima zločina. Tako je to bilo već i iz obzira prema bratskom socijalističkom DDR-u. Mnogo više se govorilo o krivici „najagresivnijih dijelova monopolističkoga kapitala". To je tmurno tumačenje koje se moglo odnositi na bilo koji dio svijeta i koje ne zna za nacionalnost. Pri tome je njemačka okupacija Poljske imala naglašeno nacionalno ruho. Poljacima, „slavenskoj nižoj rasi", trebalo je usaditi u glavu osjećaj manje vrijednosti; oni su trebali postati narod robova, bez dostojanstva, bez vlastite elite, samo s elementarnim obrazovanjem – jer su bili Poljaci. Od 35 milijuna stanovnika, šest milijuna je ubijeno. To je veći postotak nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji.
S obzirom na tu emocionalnu pozadinu ne treba čuditi to što se te užasne godine u Poljskoj danas percipiraju kroz nacionalnu prizmu. Svaka kritika, svaki prigovor, i posebno svaka pouka iz Njemačke, u Poljskoj uvijek pomalo miriše na nacizam. Baš kao i najnovije okretanje uloga počinitelja zločina i žrtava. U današnjoj Njemačkoj, tako to osjećaju, upravo se jačanje nacionalizma u Mađarskoj i Poljskoj asocira s nacističkim vremenima. Drugim riječima, iz njemačkog ugla gledanja, antisemiti su ubijali Židove. A iz poljske perspektive to su bili Nijemci. Onaj tko želi da se čuju samo povijesne činjenice, dat će za pravo Poljacima.
Zahtjev ne treba doslovce shvatiti?
No, Berlin je u pravu kada smatra da se zahtjev za reparaciju ne može postavljati u Europskoj uniji. Ta zajednica je od samog početka bila namjerno nepovijesni savez pobjednika i gubitnika iz Drugog svjetskog rata, žrtava i počinitelja zločina. Nacionalni obračuni bi odmah ponovo uništili krhku konstrukciju.
Zahtjev za reparaciju, koliko god bio razumljiv, vodi u zabludu. No, kada ga Njemačka odbacuje, onda mora povesti računa kako to radi. Mnogo više važi sljedeći zahtjev: ako se kao mjera uzmu ciljevi i rezultati njemačko-francuskog pomirenja, onda je sa širenjem na Istok povezan i zadatak da se životni standard u novim zemljama članicama prilagodi prosjeku starih zemalja-članica.
No, to ujednačavanje stagnira već godinama. Ako se ono energično ne pokrene, proširenje bi se moglo pretvoriti u debakl. Utopijski zahtjev za obeštećenjem od 690 milijardi eura, koji je iznio nadležni izvjestitelj Sejma, podgrijava sumnje u to da bi ga trebalo shvatiti doslovce. Upravo zbog toga on traži politički i moralno čist odgovor. Uspjeh Poljske je zadaća zajednice: to mora biti poruka. Ideje kao što je ona da se Poljska i druge istočnoeuropske zemlje za neispunjavanje odluka zajednice kazne uskraćivanjem sredstava iz fondova ili na neki drugi financijski način, sve čine samo još gorim.