1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

U ratu iskorišteni, u miru zaboravljeni

Helen Seeney28. listopada 2006

Vukovar i njegovi stanovnici bore se za svladavanje prošlosti.

https://p.dw.com/p/9ZUb
Središte Vukovara danas
Središte Vukovara danasFoto: Flickr

Vukovar, grad na zapadnoj obali Dunava stoljećima je važno trgovačko središte okruženo oranicama. No, Dunav je ovdje i granica između Hrvatske i Srbije. 1991. godine grad je bio poprište žestokih borbi, a rezultat je bio na tisuće mrtvih uz velika razaranja. Vukovar je postao sinomim za uništavanje. Na koji način prošlost ima utjecaja na današnji Vukovar.

Hotel Lav smješten je na obali Dunava. Za sunčanih dana terasa hotela savršeno je mjesto za slušanje skupine pjevača koji pjevaju tradicionalne hrvatske pjesme. No, opuštena atmosfera koja se stječe na prvi pogled vara.
«Vukovar je strahovito razoreno mjesto. Ne radi se samo o fizičkom uništenju, tu je i ljudsko uništenje. Ljudi kažu kako vrijeme liječi rane, ali to nije točno. Ili ako uložiš novac u ekonomiju i dadeš ljudima posao ili kredite, tada će se stanje popraviti. No, to nije točno», priča doktor Charles Tauber, američki psiholog specijaliziran za psihotraume. On već 11 godina živi u Vukovaru i radi za nizozemsku nevladinu organizaciju pod nazivom «Koalicija za rad s psihotraumama».
«Ovo je tempirana bomba. Postoji akumulirana trauma: skup predrasuda i svih osjećaja – gnjeva, mržnje i svega ostalog. I sve to će ponovno eksplodirati ukoliko se time ne bavimo, no time se nitko ne bavi».

Ništa više nije pripadalo mojoj povijesti

Trauma o kojoj govori doktor Tauber rezultat je zbivanja koji su se dogodili prije 15 godina kada se zemlja našla u krvi do koljena. Na putu u neovisnost Hrvatske Vukovar je doživio tešku sudbinu zbog svoje strateške pozicije. Nakon tri mjeseca u okruženju grad je 18. studenog 1991. okupiran, a rezultat je bio ne samo razoreni grad, već i 4.000 mrtvih, 15.000 uništenih kuća i 22.000 građana koji su morali napustiti grad.
Najupečatljiviji dio grada možda je dvorac Eltz koji je u potpunosti bio unušten. U tom nekada elegantnom zdanju smješten je Gradski muzej. Osoblje muzeja pokušalo je spasiti što više od tamošnje zbirke, ali na kraju je i sama zgrada završila u ruševinama. Do sada je obnovljen mali dio zbirke u prizemlju i poneki se izložbeni eksponat ponovno nalazi na zidu. Direktorica muzeja Ružica Marić, kao i mnogi drugi, napustila je Vukovar samo s odjećom koju je imala na sebi: «Vukovar je, zapravo, u vrlo specifičnoj situaciji, pa je i to razlog zašto o njemu postoje tako snažni osjećaji. Izgubiti korijene znači izgubiti sve. Kada sam sve to vidjela bila sam uništena – nestala je i kuća i nisam imala više ništa što je pripadalo mojoj povijesti. Bio je to vrlo dubok i težak osjećaj.»

Recept za katastrofu

U Vukovaru se još uvijek mnogo toga obnavlja. Većina je kuća u centru obnovljena, ali mnogi se Vukovarci tuže - zašto se ulaže toliko novca u obnovu kuća, a malo u infrastrukturu. Robert je tijekom rata bio vojnik u Hrvatskoj vojsci: «Nakon rata Vlada nije obnovila ekonomiju, nije obnovila škole i vrtiće. Samo su obnovljene kuće. Ali kome će kuće ako nema posla ili ako nema škola za djecu? To je pogrešno. Ljudi iz ovoga kraja ponosni su na svoj posao. Dajte im posla, a ne kuću, jer od kuće se ne može živjeti».
Robert o prošlosti govori s izrazom žalosti i ogorčenosti. Ima samo 38 godina, ali je u mirovini zbog ranjavanja tijekom rata. Mirovinu je dobio prije četiri godine, no ipak se žali da bi još uvijek mogao nešto raditi.
Upravo ovakve osobe poput Roberta dolaze kod psihijatra Charlesa Taubera: «Radeći ovdje 11 godina, procjenjujem da je, rekao bih, 100% stanovništva na ovim prostorima na ovaj ili onaj način pogođeno nedavnim ratom. Imamo vrlo visok postotak samoubojstava, nasilja u obitelji, premda nemamo pouzdanih podataka. No, samo kao primjer: jedan od čelnika udruge veterana Domovinskog rata mi je kazao da je oko 80% njegovih članova pokušalo počiniti samoubojstvo. Vlada potpuna frustracija, imamo visoki postotak nezaposlenosti. Ljudi ne poduzimaju inicijative – dijelom jer to nije bio dio bivšeg sustava, dijelom zbog psihološke traumatiziranosti. Imamo visoki postotak ovisnosti o drogama i alkoholu. Ako sve to zbrojite tada imate recept za katastrofu».

Jesu li ostavljeni na cjedilu?

Doktor Tauber vrlo je kritičar prema međunarodnoj zajednici i njezinom odgovoru na traume žrtava. Veliki broj međunarodnih organizacija samo je zainteresiran za brze rezultate koji dobro izgledaju na papiru, ali koji nemaju dugoročnog efekta. Novac je najveći problem, kao i standard u lokalnom zdravstvu. Doktor Tauber ukazuje da je broj pacijenata na jednog liječnika vrlo visok, a pojedine dnevno posjećuje i do 75 pacijenata.
Mnogi Vukovarci – kako Srbi tako i Hrvati – kažu da su ih političari pustili na cjedilu. Građani Vukovara imaju osjećaj da su tijekom rata iskorišteni, a da su u miru zaboravljeni. Nezaposlenost se kreće oko 40%. Saša Bjelanović kaže da su nastupila i teška vremena i za Srbe: «Rekao bih da postoji mnogo diskriminacije. Ima puno posla, ali najprije te pitaju jesi li hrvatski povratnik, jesi li bivši hrvatski vojnik. No, tu je i još nešto. Mnoge hrvatske kompanije znaju da će zaposliti Srbe, koji inače nemaju velikog izbora. Pa onda manipuliraju, ne plaćaju ih, a ti ljudi ne mogu ništa, jer nema smisla tužiti poslodavca, jer se zna da nećeš dobiti ništa. Dakle, ne samo da nema posla, nego ako ga i ima - tada nema plaće».

Stvari se mijenjaju na bolje

«Europe House»/«Europski dom» organizacija je koja se među ostalim bavi pomirbom bivših neprijatelja. Voditeljica programa za mlade je Danijela Beretin. Kako kaže, stvari se moraju promijeniti kako bi Vukovar mogao ići dalje. Pri tome bi mladi ljudi mogli biti primjer ostalima: «Mladi bi trebali učiniti nešto za sebe same. Trebali bi nešto mijenjati, jer postoje mogućnosti za promjene. Sada imamo diskoteku gdje mladi mogu izaći. Može se primijetiti kako pripadnici različitih naroda plešu jednu s drugima, razgovaraju. Stvari se mijenjaju na bolje. No, tu je i pritisak roditelja, pritisak škole, u cijeloj zajednici od strane političara – i to je problem».
Danijela ima samo 22 godine, i vrlo malo se sijeća rata, ali njezina je obitelj bila pod posebnim pritiskom, jer joj je majka Srpkinja, a otac Hrvat s muslimanskim imenom. Pa ipak, Danijela je optimist kada je riječ o budućnosti njezina grada - Vukovara.